tsundokuvjecnistack

šta kaže film: the tiniest heroes in movie history—the blood cells—protect the human body’s 37 trillion cells. high schooler urushizaki niko maintains a healthy lifestyle, keeping her cells content, while her erratic father, shigeru, leaves his cells exhausted. despite their close bond, invading bacteria threaten their bodies, sparking an epic internal battle for survival. The Human body contains about 37 trillion cells. . . Red Blood Cells are responsible for transporting Oxygen. White Blood Cells fight off harmful substances that enter the blood. . . These cells work together with each other, every day without stopping, which allows us, humans, to survive. . . This is Red Bone Marrow. . . I tako dalje. Sve ovo je fascinantno, ali zašto propustiti priliku da se to prikaže u tokusatsu maniru? Sa bakterijama, ili polenom koji izaziva alergijske reakcije, kao gigantskim kaiju stvorenjima. Antropomorfni leukociti u sukobu sa različim vrstama prijetnji u stilu Shinji Mikamija. . . ? Naravn...

  šta kaže film: two brothers and their wives meet for dinner to discuss how to deal with a violent crime committed by their children. Soundtrack Sung-woo Joa za A Normal Family često podsjeti na kompozicije Philipa Glassa, posebno na dobro poznati  Koyaanisqatsi. Značenje te riječi, i podnaslov filma, glasi 'Life Out of Balance'. Isto bi savršeno odgovaralo novom uratku Hur Jon-hoa. Radi se o čak četvrtoj adaptaciji romana Hermana Kocha, The Dinner. Očigledno, teme koje je Koch obradio u svom romanu  naširoko  rezonuju; nakon holandske, italijanske i američke obrade sad je došla na red i južnokorejska. S obzirom na ono sa čime se Koch bavi u svom romanu, zaista nije bilo pretjerano teško lokalno prilagoditi taj materijal. Kultura u kojoj se društveni stalež, materijalno, nezasitna chaebol pohlepa i životni stil nameću kao najbitnije, postala je gotovo pa poslovični primjer za zemlje koje sebe proždiru iznutra; nosilac različitog ordenja najcrnjih statistika. Neobičn...

  šta kaže film: a girl vanishes while walking, leaving her family devastated. as months pass without clues, rumors about her mother's actions intensify online, straining her marriage. Tri mjeseca nakon otmice, roditelji, Yutaka i Saori, i dalje nisu pronašli svoje nestalo djete. Sad, ukoliko redatelj ima na umu nešto više od prosječnog žanrovskog ostvarenja, ta vremenska distanca je idealno mjesto da se počne sa pričom. Dakle, sve elemente radnje, koji bi bili prijeko potrebni, na primjer, jednom trileru, Yoshida je uveliko izostavio. Pošto se radi o redatelju koji iza sebe ima naslove poput Blue ili Kuhaku/Blank, to nije nikakvo iznenađenje. On ima za cilj nešto drugo od napetog whodunit, prvenstveno, opšti fallout jednog takvog dešavanja. Možda ne bi bilo pretjerano ako u tom segmentu Missing uporedimo sa Adolescence. Ta tri mjeseca pometnje roditelja, policije i medija, polako, kako se gubi trag - kako opada interes javnosti za slučaj, i kako život, i pored velike tragedije, ma...

šta kaže film: a woman who has no memory of her past falls in love with a man who also has no memory. who were they before they met? Savremene trailere često, sasvim opravdano, optužuju da otkrivaju previše. U slučaju Who Were We?, ako je akcenat stavljen striktno na sadržaj, u uobičajenom smislu riječi, sto minuta filma ili trailer ispod dve minute imaće isti efekat na gledatelja. Jasno, ništa od toga nije previše bitno za Tetsuyu Tominu. U oba slučaja, prva scena kojoj svjedočimo je samoubistvo mladog para. Dakle, počinjemo od kraja. Nakon toga slijedi 'buđenje' u svojevrsnom limbu, čiji je domaćin ostrvo Sado, odnosno napušteni rudnici zlata koji se na njemu nalaze. Ruševine te vrste su, iz očiglednih razloga, jako dobar izbor za naslov koji je dobrim dijelom svog trajanja smješten u prostoru između života i smrti. Sve izgleda kao izgubljeno u vremenu; na pola puta između kompletnog raspada i upotrebljivog. Ali to nije jedini razlog zašto je Tomina odabrao Sado, naime, njego...