Missing 2024, Keisuke Yoshida

 

šta kaže film: a girl vanishes while walking, leaving her family devastated. as months pass without clues, rumors about her mother's actions intensify online, straining her marriage.

Tri mjeseca nakon otmice, roditelji, Yutaka i Saori, i dalje nisu pronašli svoje nestalo djete. Sad, ukoliko redatelj ima na umu nešto više od prosječnog žanrovskog ostvarenja, ta vremenska distanca je idealno mjesto da se počne sa pričom. Dakle, sve elemente radnje, koji bi bili prijeko potrebni, na primjer, jednom trileru, Yoshida je uveliko izostavio. Pošto se radi o redatelju koji iza sebe ima naslove poput Blue ili Kuhaku/Blank, to nije nikakvo iznenađenje. On ima za cilj nešto drugo od napetog whodunit, prvenstveno, opšti fallout jednog takvog dešavanja. Možda ne bi bilo pretjerano ako u tom segmentu Missing uporedimo sa Adolescence. Ta tri mjeseca pometnje roditelja, policije i medija, polako, kako se gubi trag - kako opada interes javnosti za slučaj, i kako život, i pored velike tragedije, maršira dalje u svojim glupim rutinama, svode cijelu stvar na svoju suštinu, često u najvulgarnijem obliku. Yutaka i Saori spali su na letke (mjesto gdje inicijative odlaze da umru) koje dijele random prolaznicima. Njihov međusobni odnos postaje sve teži. Policija je posve beskorisna. Prvobitna pažnja novinara svela se na malu lokalnu televiziju, blago rečeno, sumnjivih radnih načela. U takvim okolnostima, gotovo pa poslovično, nastupaju onlajn horde, koje, sa različitim teorijama, redom optužuju prvo same roditelje, a zatim bilo koga drugog na neki način povezanog. U socijalno neprilagođenom bratu Saori, koji je bio uz djete neposredno prije otmice, pronalaze savršenu žrtvu. Naravno, ni mediji, coverband onlajn diskursa, nisu gluvi na to, pa se i oni rado priključuju. Standardni arc 'od tragedije do farse' je postavljen; i sjetimo se, letci nisu besplatni - od katastrofe do cijene štampe. To je naprosto životna činjenica, i ono šta je, prije svega, Keisuke Yoshida zainteresovan da prikaže - svu složenost situacije roditelja koji su ostali bez djeteta; procesa koji je pred njima, sa svim vrstama prepreka i raskola, koji, i prevaziđeni, ne moraju rezultirati ikakvom 'nagradom'. Suočavanje sa lavinom negativnih komentara; frustracije sa lažnim dojavama; vaganje jedva skupljenih donacija od strane kolega i porodice... postaje svakodnevnica za bračni par, i istovremeno, sve šta preostaje od 'trilera' otmice njihove kćerke. Pogled izvana nudi novinar Sunada, koji je iskreno zainteresovan za njihovu priču. Pošto njegovi nadležni hoće isključivo senzaciju, ma koliko to odmoglo porodici, on se zatiče u situaciji u kojoj će morati dobro promisliti zašto se i dalje nalazi u toj profesiji. Mi, kao gledatelji, stavljeni smo u sličnu poziciju. Koliko smo spremni da zajedno sa roditeljima prođemo kroz kompletan proces, u svim najmučnijim i najmonotonijim aspektima, a koliko samo želimo niz scena potjere, sa krivcem, i konačnom rezolucijom na kraju? Naspram zajednice koja varira između indiferentnog i malignog, Yutaka, Saori i njezin brat, pokušavaju se izboriti za položaj sa koga će se moći nositi sa katastrofom na 'duge staze', u trenutcima kad ona postaje rutina i horizont; a ne neprestano proživljavati inicijalne šokove, optužbe i toksična odzvanjanja. Ili drugim riječima, nazad na letke.