Who Were We? 2023, Tetsuya Tomina

šta kaže film: a woman who has no memory of her past falls in love with a man who also has no memory. who were they before they met?

Savremene trailere često, sasvim opravdano, optužuju da otkrivaju previše. U slučaju Who Were We?, ako je akcenat stavljen striktno na sadržaj, u uobičajenom smislu riječi, sto minuta filma ili trailer ispod dve minute imaće isti efekat na gledatelja. Jasno, ništa od toga nije previše bitno za Tetsuyu Tominu. U oba slučaja, prva scena kojoj svjedočimo je samoubistvo mladog para. Dakle, počinjemo od kraja. Nakon toga slijedi 'buđenje' u svojevrsnom limbu, čiji je domaćin ostrvo Sado, odnosno napušteni rudnici zlata koji se na njemu nalaze. Ruševine te vrste su, iz očiglednih razloga, jako dobar izbor za naslov koji je dobrim dijelom svog trajanja smješten u prostoru između života i smrti. Sve izgleda kao izgubljeno u vremenu; na pola puta između kompletnog raspada i upotrebljivog. Ali to nije jedini razlog zašto je Tomina odabrao Sado, naime, njegov prvi film je takođe snimljen tu, i tu su, kako je kasnije saznao, grobnice beskućnika iz feudalnog perioda, prisiljenih da rade u tim rudnicima, koje su postale inspiracija za Who Were We? Lutanje u limbu traje 49 dana, sve do ponovne reinkarnacije. Naš par, koji je i prvobitno bio neimenovan, ostao je bez ikakvih sjećanja na prethodni život. Ali nisu sami; među njima su i drugi ljudi koji poput njih odbrojavaju dane. Jedni druge imenuju po bojama; stoga, naši protagonisti postaju Midori i Ao. Prema tome, slijedi devedeset minuta limbo-lutanja likova o kojima suštinski ne znamo ništa, i koji, isto tako, o sebi ne znaju ništa. . . u nebuloznoj potrazi za onim šta ih je nekad vezalo, i putu ka novoj šansi - više nego nesigurnog ishoda, u kojoj bi zajedno počeli iznova. Tomina nam ne nudi puno toga za šta se možemo uhvatiti. Na svojoj strani, svakako, ima gorepomenute, odlično uslikane, lokacije ostrva Sado, i par Komatsu & Matsuda. Svi drugi likovi su posve skrajnuti, nedovoljno razvijeni; jednostavno suvišni u ovome šta je Tomina ovdje htio da izvede. Daleko od onoga šta je, na primjer, Hirokazu Koreeda radio u After Life. Gledatelj će morati pronaći način da se saživi sa likovima, doslovno, u dramskom limbu, i opštem nedostatku ključnih informacija i drugog vezivnog tkiva na koje smo navikli očekivati. Prema onome šta Tomina kaže u jednom intervjuu, i glumci su imali sličan zadatak pred sobom; njima je ostavljena sloboda da, bez ikakvih posebnih instrukcija, sami pronađu adekvatan pristup likovima koje tumače. Očigledno, Tomina se usuđuje da preuzme iste rizike na dva nivoa, i sa svojim glumcima i potencijalnom publikom. Zaslugama Komatsu & Matsuda dua, ovo prvo mu je itekako pošlo za rukom. U slučaju publike, to će biti mnogo teže, i malo je vjerovatno da će Who Were We? biti naročito zanimljiv manje strpljivima, i ljudima sa manje tolerancije za ono šta se inače naziva mood piece . . što ovo suštinski jeste. U svakom slučaju, iako ponekad izgleda da je mogao biti manje uporan u prikazivanju tipičnog limbo loopa jedan sa jedan, nemoguće je izostaviti pohvale za hrabrost da se ovako nešto izvede do kraja - ili ovdje možda prikladnije, izostanka istog.