Baby Assassins 2: Babies 2023, Yugo Sakamoto

šta kaže film: chisato and mahiro were banned from performing tasks because they violated the organization's rules. needing money to make ends meet, they resumed their days as part-time workers. suddenly two other assassins are after them.

Prvi Baby Assassins je jedan simpatični, low-key riff, na raznorazne filmove sa plaćenim ubicama, ne toliko u smislu omaža, već  više kao parodija tog podžanra—njegova slacker antimaterija. Drugi dio u mnogo čemu ponavlja ono što smo već vidjeli u prvom—što je po sebi totalno u skladu sa onim pristupom za koji se Sakamoto odlučio, naime, Chisato i Mahiro opet smotano pokušavaju naći posao, i opet, kao i svaka druga inicijativa koja se ne tiče striktno posla plaćenih ubica, to im nikako ne ide od ruke. Ovaj put, motivacija za to nije paravan za njihove ilegalne aktivnosti—ako ćemo ih tako nazvati, nego neplaćeni računi za članstvo u teretani zbog kojih gube dozvolu za rad u svojoj profesiji. Dakle, isti rugajući/štagod ton prvog filma i niz farsičnih situacija koje proističu iz toga. To sve vrlo lako može potonuti u jednu iritantnu too-cool-for-school pozu, isprazno foliranje i nezasluženi cinizam. Ali kao i u prvom filmu, to nije slučaj. Sakamoto očigledno voli ovaj podžanr i zna šta radi, i kad na red dođu akcijski obračuni, oni su odrađeni izuzetno kadro, bez zadrške i ironijskog keza. Chisato i Mahiro nisu dve samopreokupirane osobe kojima bez ikakvih poteškoća sve ide od ruke, već dve, za 'normalni svijet', jedva sabrane osobe; nasukane jedna na drugu, bez jasnog plana ili pravca. Svakodnevni problemi sa kojima se suočavaju je nešto sa čim se mnogi mogu poistovjetiti i oni su gotovo uvijek u prvom planu filma. Upravo to je suština Baby Assassins, svakidašnje monotone prepreke; porezi i izostali dugovi. Glupa pravila sindikata ubica i pokvarena mašina za veš. Ponovo, ako se nje dve neuklapaju, to nije zato što su super-specijalne hladnokrvne plaćene ubice, već zato što su, jednostavno, dve zbunjene, nespretne, mlade osobe. U drugom nastavku susrećemo se njihovom konkurencijom, Yurijem i Makotom. Kad ih prvi put vidimu, nalaze se na zadatku kojeg zabrljaju tako što pogriješe adresu svojih meta. Željni su napretka i bolje pozicije u guildu, ali trenutno su sve pozicije zauzete, srećom, njihov šef ima ideju. Jednostavno trebaju napraviti upražnjena mjesta eliminacijom suparnika na višoj poziciji. Oni su podjednako trapavi i opterećeni uobičajenim životnim problemima kao Chisato i Mahiro, jedino što ih razlikuje od njih je njihova ambicija koja se tiče progresa na profesionalnom planu. Sama esencija i dobar dio humora drugog dijela bazira se na toj igru u vezi sa lažnom dihotomijom između užasnih honorarni poslova i života kao član guilda. Sakamoto se postarao da dokaže da je posao super obučenog plaćenog ubice jednako prošaran nepreglednim slojevima birokratije, pravila i posrednika. Jedna rutina bez glamura, često jednako banalna i naporna kao najobičniji poslovni anganžman, ali sa jednim bonusom, konkurencija je doslovno smrtonosna.