Chime 2024, Kiyoshi Kurosawa

šta kaže film: a schoolteacher’s life is disrupted by a chime that brings with it an increasing sense of dread.

Gdje se Kurosawa nalazi u 2024? Creepy i Before We Vanish, iz 2016/7, su bili više nego pristojni dodatci njegovoj filmografiji; tematska nadogradnja na ono čime se bavio decenijama unazad, izutetna glumačka postava, eksperimentiranje sa većim budžetom, i ako ubrojimo tv-splice Foreboding - formatom. Tu se našao i prosječni Daguerottype, izlet u francuski jezik, koji, sve ukupno, nije nešto čime se kompromitovao. Usljedili su posve banalni To the Ends of the Earth, interesantan koliko i motivacija za njegovo postojanje (ponudili su mu novac da dođe i snimi, u suštini, promociju za uzbekistanski turizam); dok je Wife of a Spy, njegova saradnja sa Hamaguchijem, ničim iskljupljena, nesnosna parada j-drama klišea i ugođaja. Ova godina može promjeniti taj ispodprosječni niz na kome se našao. Naime, slijede čak tri naslova, kratki Chime, rimejk filma Serpent's Path iz '98, i triler Cloud, koji dolazi u septembru. Stoga, Chime. Pored onoga navedenog u kratkom sižeu, teško je dodati nešto pametnije: Takuji je učitelj kulinarskoj školi, nije pretjerano zainteresovan za svoj posao, odrađuje ga autopilotu, bez afekta ili entuzijazma. Jedan od studenata eskalira situaciju svojim neobičnim ponašanjem i pričom o zlokobnom zvuku, nalik na zvonjavu, koju samo on čuje. Takuji to ignoriše sve do trenutka kad taj isti student počini samoubistvo. Nakon toga saznajemo više o Takujiju, njegovoj, blago rečeno, disfunkcionalnoj porodici i frustracijama sa kojima se nosi u vezi sa svojom radnim statusom, odnosno, neuspješnom potragom za boljom pozicijom. U tih 45 minuta Kurosawa gradi odličan setup, dobro poznatu, njemu specifičnu, atmosferu terora i neugode u kojoj se može bilo šta desiti. Nagle eksplozije nasilja i fokus na audio prezentaciju, su ono po čemu ćemo posebno pamtiti ovaj uradak. Nažalost, sve to ostaje bolno nedorečeno, i na kraju, ne sabira se u ništa sa čim bi mogli biti zadovoljni. Pošto se radi o kratkom film, takve stvari su, do određene mjere, očekivane, ali ovdje prvenstveno dominira osjećaj nedostatka - nepostojećih dodatnih 45 minuta koje bi razradile ono to do tada prikazano. Prije svega, zato što je sve to dovoljno intrigantno, da jednostavno zahtjeva supstancijalniju rezoluciju koja, alas nije tu - a ovo je upravo onaj Kurosawa koji nam je nedostajao. Ako ste optimisti, najbolji pristup koji možete imati prema Chimeu je da služi kao najava za ono što slijedi ove godine, povratak u formu i palate cleanser za nekoliko ispodprosječnih ostvarenja; ako niste, onda makar kao, takozvani, vertical slice svega što volimo iz njegove dugačke filmografije, tačnije, njegova samosvjesnost prema tome šta radi najbolje - jedan vid priznanja. I ako sledeća dva filma razočaraju, Chime će ostati upravo to: jedan frustirajući, inkapsulirani, Kiyoshi Kurosawa greatest hits collection.