658 km, Yoko no Tabi 2023, Kazuyoshi Kumakiri

 

šta kaže film: given up her dream and life long ago, yoko has been socially isolated for years and barely leaves her tiny apartment. when she receives the news of her estranged father’s death, she is forced to leave the room and ride with her cousin to return home for the first time in 20 years.

Iako je na nekoliko mjesta, i pored svog imena, opisan kao film koji se bavi hikimori tematikom, 658km, Yoko no Tabi je to samo djelomično. I time bolje. U zadnjih deset ili petnaest godina taj, samo naizgled japanski fenomen, je poprilično mapiran što dokumentarnim, što igranim filmovima. Sad smo već u fazi gdje je bavljenje spefično njime jedan kliše, ili još gore, senzacionalizam nezainteresovan za širi socijalno ekonomski kontekst iz koga takve pojave nastaju; dok, ako se radi o dokumentarnom filmu zapadne proizvodnje, to sumnjivo podsjeća na ono o čemu je Edward Said nekad pisao. U svakom slučaju, 658km, Yoko no Tabi je samo na početku specifično na toj teritoriji; dakle, izolacija, zamračene prostorije, naručivanje hrane, besmisleno valjanje po sobi. . . besmisleni posao od kuće. . . itd. Iz te jednačine Yoko (stara 42 godine, kako kasnije saznajemo) izbavlja smrt njezinog oca. Ona nije u kontaktu sa članovima svoje porodice više od dvadeset godina. Pošto je nedavno razbila telefon, oni je ne mogu kontaktirati. Po nju, zajedno sa svojom porodicom, dolazi jedan od rođaka koji joj prenosi informaciju i nudi joj prevoz. Sahrana je za dva dana. Kreću na put, ali ubrzo, igrom (odmah nakon telefona, how convenient Kumakiri. . .) slučaja, sin rođaka zadobija manju povredu ruke i oni odlaze do bolnice, ostavljajući Yoko samu. Od tog trenutka, počinje svojevrsni anti-hikimori road movie. 658km je, ako ste bez novca i time bez opcija osim autostopiranja, nezamislivo duga distanca. Sa druge strane, ako je rezultat pređenog puta introspekcija, i ključna samospoznaja, koja je izostala predhodne dve decenije, sa katarzom na kraju, onda je 658km ništavna razdaljina. Film 658km, Yoko no Tabi uspijeva, na različite načine, istovremeno biti i predugačak i prekratak. Road movie podrazumjeva epizodnost, ni ovdje nije drugačije. Svaki oblik njezine socijalne neprilagođenosti biće pojedinačno serviran, ponekad suptilno, ponekad začuđujuće (u jednom vrlo misguided segmentu) grubo. Problem je da, često, mnoge od tih epizoda nadžive svoj simbolični značaj i pretvaraju se u prazan hod, dok, isto tako, one koje bi trebale imati više implikacija, sve do samog kraja, ne ostavljaju bitniji trag. Između ostalog, vizije oca koje Yoko doživljava tokom cjelokupnog puta, su jedan fascinantno nedorečen ćorsosak. Osim toga, opservacije i zapažanja koje Kazuyoshi Kumakiri pravi, kroz prizmu socijalne otuđenosti/nevinosti Yoko i situacije u kojoj se nalazi, su posve banalne. Ona bi, u pravim rukama, mogla biti mnogo bolje iskorištena kao svojevrsni svjedok šireg spektra aspekata savremenog društva, ali i, dare we say, uopšteno ljudske prirode. . . Ništa od toga. Kad napokon pređe tih 658km, gorepomenuto samo-sučeljavanje neizbježno dolazi na red, ali osjećaj koji prevashodno dominira je onaj frustrirajuće nezasluženosti. Ako ćemo biti samo malo cinični, rezultat njezine avanture bi prije bio dodatna trauma, potvrda svih sumnji koje je imala u vezi sa sobom i vanjskim svijetom, te mini rezolucija da na povratku kući kupi jako dobar katanac za ulazna vrata.