Shadow of Fire 2023, Shinya Tsukamoto

 

šta kaže film: set in postwar japan, the film opens with the chance rendezvous of two survivors—an orphan child who steals food from the black market and a woman forced to sell her body. a young soldier tormented by the war and a mysterious stranger bring new complications to the pair’s impermanent way of life.

Teško je biti naročito uzbuđen oko novog filma S. Tsukamota. Tsukamoto/Iron Man, kakvog smo nekada poznavali iz knjige Toma Mesa, je već odavno iza nas, makar u svojim sajberpank aspektima, kakvi krase skorašnju Solid Metal Nightmares kolekciju u izdanju Arrowa. Iako se tu nalaze i noviji naslovi, kao Kotoko i Killing, sasvim je jasno koji od tih filmova najviše interesuju širu publiku. Onaj drugi udio koji podrazumijeva njegovo ime, i koji je takođe pedantno ispraćen u gorepomenutoj knjizi, je Tsukamoto kao tvrdoglavo nezavisni nekonformista. Taj Tsukamoto je i dalje i te kako sa nama. Ako ste ga upratili na različitim društvenim mrežama, mogli ste primjetiti old-school gerilski pristup produkciji i distribuciji, gdje, između ostalog, lično putuje od kina do kina - nebitno o njegovoj veličini i prestižu, radi promocije filma, ili tek nebrojene glumačke tezge koje prihvata radi finansiranja svojih projekata. Podjednako su mu važni veliki evropski i sjevernoamerički festivali, na kojima je, inače, redovno prikazivan, i male projekciske sale po Japanu. Korak po korak, Shadow of Fire je završio kao treći na Kinema Junpo listi za najbolje japanske filmove iz '23, i odnedavno, postao je dostupan u fizičkom obliku preko Third Window Films. Tsukamoto se svojim mnogostranim zalaganjem i talentom izborio za njemu idealni niche u kojem može stvarati sa dovoljno slobode, raditi ono što njega interesuje, a da, kao što je to bio slučaj sa mnogima, istovremeno ne završi skrajnuto. Shadow of Fire je kontinuacija njegova posljednja dva filma, i u tematskom i formalno stilskom smislu - taj stil na koga se, u suštini, 'slegnuo' još od Kotoko dana, jedan tsukamoto-lajt, je i dalje uveliko prisutan. Dakle, angažirana, dramski (razočaravajuće) jednostavna i transparentna priča, sa vrlo tupom porukom na kraju; prezentovana kroz njemu specifičan audio/vizualni izričaj, jednako obilježen DIY tradicijom kojoj pripada, minimalizom i produkcijskim kvalitetima kojima je ograničen.

Radnja, iz sižea iznad, je prezentovana kroz lutanja ratnog siročeta i tri lika na koja kroz različite - ponekad povezane, ponekad odvojene epizode, upoznaje. Prostitutka, nestabilni, shell-shockirani, vojnik #1, i na kraju, bivši vojnik #2, koji sad opstaje kao sitni kriminalac. Film je podjeljen u dve distinktne cjeline. Prvih pedeset minuta pokriva prvu, i predstavlja priču prostitutke i vojnika #1. Druga, u totalno novoj sredini, nastavlja od tada. . . samo da bi se na kraju, očekivano, vratili među likove sa početka. Dječak/siroče, ima svoj story-arc, ali on je prvenstveno Tsukamotov način da nam prezentuje devastirani svijet posljeratnog Japana u kome se odvija radnja. Sve tri osobe sa kojima kroz film ima interakciju su, gotovo pa, arhetipovi svakojakih, na različite načine, oštećenih likova iz drugih filmova slične tematike, smještenih u ovaj period. Ta prevelika familijarnost je velika mana filma. Kroz sva tri lika, Tsukamoto se kreće kroz već dobro utabana, opšta, mjesta, i da je ovo snimao, na primjer, Yoji Yamada - ili neko njemu blizak - dakle, uklonjeno od svih redateljskih tikova koje očekujemo od Tsukamota, Shadow of Fire bi bio flatlajn od filma. Zapravo, jedini uzbudljivi momenti u njemu su scene u kojima njegovi stari, ekscesu skloni, impulsi na trenutak preuzmu, te ožive dve ili tri ustajale dramske situacije na bizaran, skoro pa humorističan način. Sa jedne strane, novi Tsukamoto je uvijek dobra vijest - ako na današnjoj filmskoj sceni ima prostora za njega, ima i nade; sa druge, finalni rezultat je nažalost poslovični shrug i malo šta osim toga.