The Ghost Station 2022, Jeong Yong-ki

šta kaže film: a public service worker at oksu station witnesses a shocking incident and recruits his friend to help uncover the truth behind the station's mysterious happenings.

Na-young, naša protagonistkinja, je mlada novinarka-početnik. Ne samo da je zaposlena na samom dnu svoje branše, u tabloidu, već i tu, nakon lošeg pokušaja da dođe do priče, završava pod ukorom nadležnih. U nastojanju da se iskupi, nastavlja potragu za nečim što bi postalo hit - makar po standardima firme u kojoj je rezignirano nasukana, koji se svode na broj klikova i malo šta osim toga. Preko dva prijatelja koja rade kao osoblje u Oksu podzemnoj stanici saznaje za skorašnja zbivanja tamo. Ono što joj skreće pažnju je nedavno samoubistvo kojem su svjedočili radnici željeznice, uključujući i prijatelje koji su joj prenjeli tu priču. Njihova svjedočanstva nedvosmisleno ukazuju na prisustvo djece koja su bila na mjestu gdje se desilo samoubistvo; skrivena u sjenama stanice, u poderanoj odjeći, prljavog lica, koja su zatim jednostavno iščezla. . . Priča je dovoljno dobra da se naša novinarka upusti u dalja istraživanja. . . I predvidljvo, uskoro će se naći u centru misterije Oksu stanice koja će je odvesti nazad do njezinog nastanka, kroz putovanje koje će joj dodatno produbiti moralne dileme koje se tiču njezine profesije. . . The Ghost Station je, u poslednje vrijeme, jedna od mnogih adaptacija popularnog webtoona. Kao jedan od ko-scenarista navodi se Hiroshi Takashi, čovjek koji je bio u samom centru j-horror talasa, i čije je prisustvo ovdje više nego evidentno. Ukratko - u tome je problem. The Ghost Station je, u najboljem slučaju, jedna vrlo loše realizovana korejska lokalizacija davno potrošenih elemenata nekadašnjeg j-horrora. By the numbers. Najočiglednija posudba je, naravno, Ringu, od koga je, gotovo pa doslovno, preuzeta geneza dešavanja na stanici, sve sa bunarom i načinom na koji se kletva širi, ali u izvedbi kojoj nedostaje sve ono što je činilo Ringu, i druge filmove iz tog perioda, uspješnim. The Ghost Station je izrešetan jump-scareovima, scenama koje, od prve pa do poslednje, spadaju u unintentionally-funny, a ne u bilo šta što bi nekome moglo biti nedajbože jezivo. Sablasni klinci nalik na one iz Grudge serijala, ili rane koje se manifestuju na označenima, su samo neki od umornih horor komponenata koje čine ovaj film. Sadako i prijatelji su danas do te mjere prepoznatljivi, čak i publici totalno nezainteresovanoj za ovaj žanr, da se moramo zapitati za koga je redatelj Yong-ki snimao ovo? Tu je, takođe, pokušaj da se nekako u manifestacije sablasnog implementira nova tehnologija, ponovo - nešto što je izvedeno daleko uspješnije prije trideset godina, dakle, samo još jedan ćorsosak. Oni koji su imali priliku da pročitaju izvornik u originalnom webtoon formatu, kažu da film dosta gradi i proširuje na njega. S obzirom koliko je sve to bijedno koncipirano (pa potom realizovano) reklo bi se da Takahashi nije imao mnogo sa čim bi se mogao igrati, ali to svakako nije izgovor za njegovu bezobraznu slap-dash reciklažu. J-horror je odavno presušeni bunar. Korejski horor nikada nije u pravom smislu zaživio. Ono što je sigurno je da zbog filmova nalik na The Ghost Station to nikada ni neće.