The Boy and the Heron 2023, Hayao Miyazaki

šta kaže film: in the wake of his mother's death and his father's remarriage, a headstrong boy named mahito ventures into a dreamlike world shared by both the living and the dead.

Nakon deset godina koje je proveo u lažnoj penziji, u koju ionako niko nije vjerovao, Miyazaki se vratio sa svojim dvanaestim filmom. Mnogo različiti elemenata se sabralo da još više poveća iščekivanja koja su fanovi i generalno šira filmska publika imali, prije svega, gorepomenuto odsustvo; potencijalni povratak u formu nakon slabije recepcije dva prethodna filma, manje uspješan output Ghibli filmova, pa nakon toga 'hiatus', koji je mnoge uplašio kao nezvaničan kraj. Ali pored svega toga ističe se ekscentrična kampanja u kojoj su rizikovali sa totalnom šutnjom i nedostatkom uobičajenog marketinga sve do premijere filma. Ta vrsta anti-marketinga skrenula je pažnju na sebe do te mjere, da je film stavila u drugi plan. Nešto slično se već desilo za vrijeme promocije Howl's Moving Castle, kad je Miyazaki htio dokazati da njihov uspjeh stoji zbog kvalitete filma a ne zbog kreativnog marketinga. Nažalost za Miyazakija, takva ekcentrična kampanja se danas, u svijetu agresivnog reklamiranja, ističe do te mjere, da će bez sumnje doći u prvi plan nauštrb filma, nebitno kakve su njegove inherentne kvalitete. U tim okolnostima, nije bilo moguće očekivati da će u bilo kakvom kraćem roku doći do objektivnijeg koncenzusa umjetničke vrijednosti samog projekta. Tome svjedoče novi Oskar i priznanje u Kanu, koji svemu daju utisak pontifikacije u smislu počasnog kruga, a ne vrijedovanja novog kreativnog vrhunca i koraka naprijed za studio. Uglavnom, Toshio Suzuki može makar na momenat odahnuti—box-office brojke su rekordne i na istoku i na zapadu, ali svi problemi u vezi sa nedostakom pravih nasljednika, tragičnog Miyazakija Jr., neuspješnog transfera u 3D animaciju, pa i nedostaka mlađe generacije animatora i dalje lupaju na vrata. Ko je uopšte bio ciljna publika za The Wind Rises? Definitivno ne film za djecu, posebno u poređenju sa Ponyo koji mu je prethodio. Radi se o biografskom filmu i istorijskoj drami koja, da nije animirani film Miyazakija, ne bi privukla ni trunku pažnje koju je inače imala. The Boy and the Heron nastavlja u tom pravcu. Uzet sam po sebi, radi se o vrlo ličnom, često gotovo hermetičnom, filmu sa kojim se Miyazaki obračunava sa svojim djetinjstvom, kreativnošću, bivšim i sadašnjim saradnicima u studiju Ghibli u kom je proveo više od trideset godina. Zaista je nevjerovatno do koje mjere Miyazaki odbija da publici pravi ikakve ustupke, kad Mahito uđe u liminalni svijet kule, gledatelj nema drugu opciju nego da ga prati, od simbola do simbola, logikom mašte i snova koja samo Miyazakiju može biti potpuno jasna. Iako su mnoge od epizoda u kojima Mahito stupa često poput miyazakiworld-samplera već viđenog u prethodnim filmovima, gledano kao cjelina, teško ih je međusobno povezati i razumjeti njihovo kumulativno značenje—odnosno, u punom smislu sudjelovati u putovanju na koje sa Mahito upustio. U najgorem slučaju, te pojedinačne epizode svode se na just-one-damned-thing-after-another simbolistički porn, što u filmu od 120 minuta može biti itekako zamorno. Nagli način na koji film završava, deadpan konstantacija na samom kraju, jasno stavljaju do znanja da Miyazakija nije briga jesmo li ga ispratili ili ne. I ako imam pozitivno mišljenje o filmu, to je ponajviše zbog beskompromisnog stava i hrabrosti da se izgura individualna vizija bez obzira na sve, a ne zato što sam sa Mahitom autentično podijelio iskustvo i saživio se sa njegovim značenjem.