Miyazaki: Spirit Of Nature 2024, Leo Favier

šta kaže film: a documentary that focuses on hayao miyazaki’s deep connection to nature and the environmental themes expressed through his films.

Poslednjih petnaest godina je bilo veoma plodno za dokumentarce koje se bave studiom Ghibli. Nažalost, mnogi od njih su samo rasplinuti making of, sa fokusom na dugu produkciju jednog od animiranih naslova koji je u tim trenutcima bio u procesu realizacije, na primjer, Isao Takahata and His Tale of the Princess Kaguya, Hayao Miyazaki and the Heron ili 10 Years with Hayao Miyazaki koji obuhvata Ponyo/Wind Rises. Daleko najinteresantniji je The Kingdom of Dream and Madness, koji nominalno zaokružuje Wind Rises/Princess Kaguya period, ali to je prije svega prikaz dugog i kompliciranog odnosa Miyazakija i Takahate. Većina njih simuliraju nekakav neograničeni, intimni, pristup, u kojem se detaljno i bez ustručavanja prikazuje kako izgleda svakodnevnica izvedbe jednog od takvih projekata, od njihovih začetaka u skicama dežurnih kreativaca, pa do zahtjevnog tehničkog uprizorenja koje može potrajati godinama. Naravno, sve to sa posebnim akcentom na ključne figure studija; razloge i motive koje stoje iza trenutnog pothvata; te, neizostavno, mini-dramu koja može biti na relaciji od otac/sin pa do učitelj/učenik (Takahata/Miyazaki); dakle, human interest ugao za one manje strpljive prema često monotonim pojedinostima i mučnom procesu animacije. Pošto je Miyazaki slavan i prepoznatljiv koliko i njegovi filmovi - i u Japanu i izvan njega, zagarantovano je da će ga kamera pratiti okolo, čekajući da sa svijetom podijeli neku poslednju frustraciju, dosjetku ili velebnu mudrost koja mu je poslednja pala na um. Svaka od njih će kasnije biti klipovana u jpeg ili gif format, i nakon toga odraditi svoju turneju po netu, od foruma do socijalnih mreža. Po pravilu, one se svode na deadpan špenglerovanje protiv različitih trendova moderniteta ili njegove struke, i nerijetko predstavljaju najzabavnije dijelove tih dokumentaraca. Ali, vrijedi ponoviti, naglasak je na *simuliraju*: sve pokazano treba uzeti sa ogromnom rezervom. Japanske korporacije bilo koje vrste, čak i one sa obuzetim fanovima koje se bave mangama, videoigrama ili animacijom, su hermetički zatvorene za sve outsajdere koji bi zavirili unutra. Sve što imamo priliku vidjeti je gotovo uvijek strogo provjereno i pečatirano. Ono što izgleda kao spontano je obično tu isključivo u svrsi izgradnje određenog narativa i dalje samopromocije koja bi iz toga proistekla. U okvirima studia Ghibli, za to je zadužen Toshio Suzuki, surfer svakog tika, mini-drame ili kreativne dileme Miye-sana; duboki pristaša auteur teorije (samo u smislu lakšeg plasmana), biznismen, prepredeni manipulator, čovjek premazan svim mastima. . . Ako uzmemo u obzir sve promjene i krize koje su nastale u toj industriji od polovine osamdesetih do danas, možda je takva osoba i više nego neophodna za sušti opstanak - nebitno da li se radilo o pregovorima za inostranu distribuciju sa, doslovno, pig-manom Weinsteinom, ili urođenim inatom Miyazakija čije ponašanje ne bi bilo tolerisano u bilo kojoj sredini gdje on nije jedan od osnivača - Suzuki se uvijek znao snaći i okrenuti to u pravcu kreiranja imidža beskompromisnog identiteta sa kojim se studio danas ponosi. . . U svakom slučaju, jedini pristup gore nabrojanim dokumentarnim filmovima mora biti onaj strogo kritički. Sve ovo nije toliko bitno za Spirit of Nature. On je tematski određen na aspekte Miyazakijevog rada koje se odnose na prirodu - i u širokom ekološkom smislu, i specifičnom japanskom pristupu, posebno izraženom kod njega. Hronološki se krećemo kroz za to najrelevantnije naslove i pratimo kako se Miyazakijev odnos prema toj tematici kroz godine razvijao (spojler: od optimizma do pesimizma). I najpovršniji fanovi su već pokupili ono izrečeno ovdje. Spirit Of Nature izgleda najbolje kad se na njega gleda kao na nepretenciozni intro u radove Mizayakija; specifičan ugao koji ima pokriva vrlo važan tematski throughline koji bez problema može poslužiti kao odlično početno mjesto za pristup široj tematici. Od talking headsa koje je Favier uspio okupiti, najvažniji su Toshio Suzuki, sin Goro, Susan Napier (knjige Anime from Akira to Princess Mononoke, Miyazakiworld). Ali u žurbi da se u manje od devedeset minuta obradi što veći dio njegove filmografije, i za njih i za ostale goste jednostavno nije bilo puno prostora da se kaže nešto pametno ili naročito svježe. Il miglior fabbro (naravno) nije prisutan. Sve što vidimo/čujemo od njega su kratki isječci iz prethodnih dokumentaraca ili citati iz Starting Point/Turning Point kolekcija. Ponovo, ništa novo. Ali upravo se tu može pronaći jedan interesantan momenat; naime, mnogo puta kad nam film servira Miyazakija direktno (na taj cut and paste način), on je zabrinut, ljut, ciničan, na rubu odustajanja i od samog medija u kome radi i generalno ljudske vrste. To na zabavan način daje kontrast bland & upbeat tonu filma - zapravo, lako ga je zamisliti u sceni u kojoj ležerno odbacuje svaki stav i svaku tezu koju Favier ovdje nudi - uključujuči i one prenesene bukvalno njegovim riječima, samo radi heck you kontriranja. Gledano tako, poslednji prizor u filmu zaslužuje da bude čuvena fotografija Miyazakija kako stoji između canceled družine Weinsteina i Gaimana dok u pozadini slušamo poznate melodije Hisaishija. ◼