Project Silence 2023, Kim Tae-gon

 

šta kaže film: a story of people struggling to survive against an unexpected threat while trapped in the airport bridge on the verge of collapse, in thick fog where it’s impossible to see even an inch ahead.

Lee Sun-Kyun je ostavio iza sebe dva završena filma koja nisu prikazana do trenutka tragedije. Već je Sleep (Jam, septembar '23) imao vrlo problematičnu korejsku premijeru zbog skandala u kome se glumac našao prije nemilih događaja. Nažalost, i Sleep i Project Silence definitivno nisu filmovi po kojima ćemo ga pamtiti. Ostao je još Land of Happines, koji izgleda kao dramski ambiciozniji, snimljen po istinitim događajima koji se tiču ubistva predsjednika iz 1979, teme koja je do sad već nekoliko puta ekranizovana. Project Silence je premijerno prikazan u Kanu 2023, dok se za široku distribuciju čekalo sve do Jula 2024. Isto kao u gorepomenutom Sleep, radi se o žanrovskom hibridu, ponajviše hororu i filmu katastrofe, o grupi ljudi koja pokušava preživjeti izolovana na vrlo svedenoj lokaciji. Ukratko, naši glavni protagonisti su Sun-Kyun i njegova otuđena kćerka. On radi u vladi kao pomoćnik jednog od visoko pozicioniranih glavešina. Poput većine njih, on je bezdušni birokrata, prvenstveno orijentisan prema oscilacijama rejtinga i zadržavanju pozicije koje se dočepao. Dakle: klišeizirani character-arc je postavljen. I to je vrlo očito: isti odnos kao na poslu ima i prema svojoj kćerki, za koju ima jasan plan. On misli da zna najbolje, nebitno šta ona zapravo želi. Njih dvoje i nekolicina drugih likova, ostaće zaglavljena na polu-urušenom mostu, opkoljena, manje ili više, čudovištima, koja će testirati njihovu snagu i karakter, i uz put, gotovo ekspresno, riješiti životne dileme koje su ponijeli sa sobom. Makar onima koji dočekaju kraj. Zvuči poznato. Film je sačinjen od problema: prije svega, ta 'čudovišta' su mutirani, genetski unapređeni, psi, koji su pobjegli iz jednog od transportnih vozila usljed saobraćajne nesreće do koje je došlo zbog guste magle na mostu. Sad, kako smo navikli iz bezbroj sličnih filmova, za očekivati je da će psi biti samo početak; da ujedom prenose nekakav virus koji će njihove žrtve vratiti u život kao poludjele zombi manijake ili nešto slično. Ali ne, ti CGI psi su sve što ćemo dobiti. To jednostavno nije dovoljno. Oni nisu ni u jednom trenutku sami po sebi strašni, niti su njihovi napadi uspješno prikazani na taj način. I dodatno, preko jednog od preživjeli naučnika saznajemo kako su nastali, i od tada je još teže navijati protiv njih. Sun-kyun i njegova kćerka, nisu interesantni kao protagonisti, posebno u svom izlizanom sentimentalnom odnosu; isto važi i za grupu koja sa njima pokušava opstati na mostu. Od ciničnog naučnika, do starijeg bračnog para takođe ušuškanog u sentimentalnu bljuzgu. Jedino se ističe Ju Ji-hoon, panični comic-relief, radnik na benzinskoj pumpi, koji iz apsurdnih lebowski-like-razloga završi sa njima, mada i on služi više kao plot-device nego kao kompletan lik. Most u tami, obavijen maglom, i krš od razlupanih automobila i betonskih ostataka kroz koji se kreću, nije naročito upečatljiva lokacija čak i da je prijetnja mnogo veća, ovako, u najgorem slučaju, svodi se na gomilu bezličnog green-screen sivila. Iako je trajanje relativno kratko, lutanje naše grupe izgleda repetativno, iz jednog slupanog autobusa u drugi. Film kopira pojedine segmente The Hosta ili Train to Busan; na primjer, geneza i svrha samog projekta. . . ili trapavi pokušaji političkog komentara o korupciji vladajućih. . . ali sve se to na kraju svodi na besmislene melodramske momente bez ikakve supstance. Nadamo se najboljem u vezi sa predstojećim Land of Happines, ali u svakom slučaju, uvijek ćemo imati A Hard Day, Parasite, Oki's Movie i druge naslove.