Village 2023, Michihito Fujii

šta kaže film: to pay off his mother's debt, yu works in a garbage disposal facility nearby. he lives without a dream or hope in his life. one day, misaki nakai returns to kamonmura from tokyo. Her return changes yu.

U planinama neposredno iznad Kamon sela nalazi se ogromno postrojenje za obradu otpada. Ono nije prikriveno negdje u pozadini, iza brijega ili duboko u šumi, već se, poput nekog spomenika ili tvrđave, izdvaja i gotovo pa doslovno, zasjenjuje ostatak sela. Čak, u deset godina od kada je izgrađena, ta state of the art deponija postala je svojevrsna turistička atrakcija, što je posebno poražavajuća činjenica za mjesto koje se nekad ponosilo svojom tradicijom, prije svega, raskošnim produkcijama Noh drama, redovno održavanim tokom ljetnih festivala. Naravno, inicijalno nisu svi stanovnici dali podršku za izgradnju deponije, ali lokalne glavešine koje stoje iza projekta (i od njega najviše profitiraju) uspješno su ugušili sve neslagajuće glasove. Najradikalnih od njih je bio otac našeg protagoniste Yua Katayame. U incidentu do koga je došlo ubio je jednog od zvaničnika, zapalio svoj dom i potom izvršio samoubistvo. Deceniju kasnije njegova porodica i dalje ispašta zbog toga. Ironično, njegov sin je sada zaposlen upravo u toj istoj deponiji, i to na najnižoj poziciji. Tu ga redovno na sve načine maltretiraju. On je previše naviknut na to, i generalno, ubijen u pojam da se na bilo koji način usprotivi ili izbori za nešto bolje. Zapravo, on jedva komunicira, hoda pogrbljen, izbjegava direktan oči u oči kontakt. Kompletan paket. Kod kuće ga čeka mater, ovisnik o kockanju, duboko u dugovima koje naš Yu vraća. Izvan posla i kuće—koji su već po sebi pakao, u selu, Yu je parija koju svi izbjegavaju (sve sa on-the-nose scenama gdje ga prozivaju u supermarketu). Još gore, zajedno sa drugim radnicima deponije, umješan je u ilegalne aktivnosti u vezi sa odlaganjem toksičnog otpada. Sve ovo iznad zvuči kao užasno patetična melodrama, gdje su međuljudski odnosi, nebitno što se radi o zabiti prepunoj predrasuda, toliko pojednostavljeni, i striktno organizovani po ulogama pozitivac/negativac, da je kompletna premisa vrlo neuvjerljiva, i gledatelj ostaje više frustriran nego uključen u nju. Sve ovo se mijenja dolaskom Yuove prijateljice iz djetnjstva Misaki Nakai, koja se razočarana vratila kući nakon neuspješnog bijega u Tokiju. Ona se zapošljava na istom mjestu gdje radi Yu, i kroz svoj uticaj unapređuje ga na poziciju turističkog vodiča i kasnije medijskog predstavnika kompanije. Na jedan način, ona je posljednja šansa za Yua, ali isto tako, i posljednja šansa za Michihita Fujiija da spasi film. Nažalost, stvari samo nastavljaju eskalirati u pravcu simplistične, često čak sapunjarske, melodrame. Yu zaista iskorišćava svoju šansu, i u tome se zbližava sa Misaki (koja odmah potom suštinski nestaje iz filma i biva svedena na plot-device) ali ta transformacija je, ponovo, toliko neuvjerljiva i nagla da je u nju teško povjerovati. Dakle, došlo je do radikalnog obrata, sad slijedi naplata izostalih računa. Nije teško predvidjeti šta predstoji: pozicija koju je Yu stekao biće dovedena u pitanje, njegov odnos sa Misaki biće testiran, sudbina njegovog oca, odnosno, posljedice njegovog čina vratiće se na velika vrata. Sve ovo je na jedan simboličan način podržano fatalističnom Noh skalamerijom, koja nije u stanju da podrži ovako neuvjerljiv melodramski sklop i da mu dodjeli nekakav nezasluženi gravitas. Ako se u filmu nalazi nekakva eko-osviještena poruka, komentar o sveprisutnoj korupciji provincijskih političara ili nešto u vezi sa predrasudama zatvorenih sredina, sve to je ostalo uveliko neprimjetno.