Immersion 2023, Takashi Shimizu

 

šta kaže film: mysterious deaths befall on employees of a vr-tech company. there's an unprecedented fear waiting between reality and the virtual world.

Video kasete, flip phones, dial-up, low-res snimci sa opskurnih stranica. . . danas su sve to elementi koji podsjećaju na najvitalnije dane J-Horrora. Ono što je u jednom trenutku bilo inventivan spoj klasičnog horora sa tehnologijom tog vremena već odavno je svedeno na samo jedan pastiš. Kad su se, tamo negdje oko 2005/7, stvari počele naglo srozavati na beskonačne Ring i Grudge nastavke, i kad su oni koji su imali nešto za reći odmakli u projekte druge vrste, j-horror je ostao zaleđen u vremenu. U periodu od pet godina, sa Ju-on, Tomie, Rinne i Marebito, Shimizu je zaredao zaista fascinantan niz ponajboljih primjera tog podžanra, samo da bi potom potonuo u totalni mediokritet. Njegova filmografija - projekti na kojima je kasnije radio, može uveliko poslužiti kao primjer šta se desilo sa cijelim 'pokretom'. Ali nije odustao od horora. Između 2019 i 2022 snimio je takozvanu Village trilogiju, koja definitivno spada u manje loše skorašnje japanske horor naslove. Immersion je još eskplicitniji pokušaj povratka u stare dane, sa jasnom namjerom da se napravi korak naprijed. Šta to podrazumijeva u ovom slučaju? Podrazumijeva grupu programera koja hoće da prenese kompletno ostrvo u digitalni svijet, da bi ga kasnije iskoristila za njihovu verziju meta čvorišta, kome bi korisnici pristupali preko VR-a. U biti, ideja je da se ljudima, uz pomoć tog digitalnog utočišta, ponudi odmak od njihove svakodnevnice i svakojakih opterećenja sa kojima se suočavaju. Zvuči poznato. Čini se u domenu izvodljivog. So far so good. Problem: ostrvo koje nastoje mapirati ima svoju istoriju, svoje demone, mračne događaje iz prošlosti, koji, nekako, zajedno sa svim drugim pojedinostima, dospijevaju među skenirane slojeve podataka koji se talože na hard-disku. Ne trebamo mnogo čekati da se nevolja manifestuje - nevolja ne toliko različita od Sadako i družine. . . Geneza i motivacija duha je najmanje interesantan dio filma. Nešto već mnogo puta viđeno. Daleko zanimljiviji dio je paralelizam i isprepletenost stvarnog i simuliranog svijeta koga naša skupina protagonista pokušava izvesti. Još prije skoro dvadeset pet godina, u Pulse i drugim naslovima koji su se doticali te tematike, bilo je jasno da nema bijega: web prostranstva nikad neće biti toliko velika da dovoljno odmaknemo od sebe; problemi koje imamo migriraju tamo sa nama; mjesta kontakta često postaju mjesta još fundamentalnije samoizolacije. . . Kad mladi predvodnik programerske grupe, u sukobu sa storebrand verzijom japanskog vengenful ghosta, to napokon sazna, tad će već biti kasno za lupanje hardvera čekićem. Za rješenje će morati potražiti savjet dobrog starog, i vrlo analognog, šamana, koji ih podsjeća na postojanje još jednog, paralelnog, ostrva - svijeta duhova: 'The souls of those who die in remorse are somewhere in that other world.' Naravno, za njih to nije naročito bitno: 'I couldn't care less about ghosts and curses.' Duh koji ih jednog po jednog ubija nema previše problema sa tim, naime, svijet stvoren digitalnom manipulacijom je podjednako dobar i haunting i hunting ground. Dugovječnost našeg upstart kolektiva zavisiće od te spoznaje.