The King's Case Note 2017, Moon Hyeon Seong

šta kaže film: A clever king and his brilliant chronicle keeper hunt for the truth behind a crime that threatens the throne and the stability of the country.

U prvoj polovini The King's Case Note je uspješna, iako po mnogo čemu već viđena i osjetno klišeizirana, varijacija na Joseon-šerlokovanje. Dokle god film sastavlja premisu o Kralju-Detektivu i njegovoj varijaciji Watsona, on funkcioniše kao dovoljno zabavna kombinacija komedije i avanture. Dakle, Sherlock-Watson dinamika, ekscentričnost Kralja koga tumači Lee Sun-kyun, splet misterija koje se svode na zavjeru protiv trona: neobična ubistva, nemir na sjeveru zemlje, čudovište. Atmosferični, granično-natprirodni elementi, i povremen izlet u steampunk. Sve u svemu, ništa od toga nije posebno intrigantno, ali dok se slaže ta (by the numbers) formacija, sve radi kako treba. Solidan ritam, humor, i neubičajno bezočan odnos prema tom periodu, odnosno Joseon glavešinama koje se kreću kroz njega, krase film sve do njegove polovine. Nakon toga, film sistematično odbacuje - ili totalno ostavlja u pozadini, sve elemente koje su do tada služili, odnos između Kralja i Hroničara, najzanimljivije dijelove misterije - i uopšte, detektivske elemente, te gubi na ritmu i mjenja, do tada, vrlo bezbrižan ton u nešto bliže standardnom proizvodu korejske istorijske drame. Posebno se osjeti nedostatak još jednog upečatljivog set-piecea. Kad napokon dođe na red do neminovnog sučeljavanje, ono je odrađeno na vrlo lijen, trapav i predvidljiv način. Ne bi bilo previše teško da se film u svojoj poslednjoj trećini, u mnogo čemu poboljša; na primjer, da se radnja prenese na sjever, gdje se nalazi bitan spojler-segment oko koga se vrti centralna misterija, ili da smo makar u jednom trenutku, tokom trajanja druge polovine filma, imali malu ekskurziju do tamo, but alas. Pokušaj da se na samom kraju, kroz neke, tad već zaboravljene plot-threadove, film utemelji i produbi kao tipičnija dramurda, je posebno promašen.