Killing Romance 2023, Lee Won-suk

šta kaže film: when a studious young man and the famous retired actress next door fall in love, the two conspire to murder her vain, possessive husband.

Najbolji način da nekome preporučite Killing Romance je da mu prenesete samo naslov i ništa više od toga, sa upozorenjem da apsolutno ignoriše sve drugo. To pravilo danas važi za mnoge filmove, ali ovdje je ključno. Bazični info, siže i žanrovska pripadnost, stills ili trailer... sav promotivni materijal izgleda izutetno odbojno, i malo kome će dati razloga da ovome da šansu. Po svemu dostupnom izgleda kao visoko budžetni video-spot, reklama ili nekakav k-drama offshoot, i podsjeća na neke od najgorih korejskih komedija. Neuspjeh na domaćem terenu još više je dao razloga za sumnju da tu ima nešto vrijedno pažnje. Nakon situacije u vezi sa Lee Sun-kyunom film je dobio novu šansu, kao jedan od poslednjih u kome ćemo gledati tog glumca. Izuzetno laka 'memefikacija' određenih scena i muzičkih sekvenci dodatno je oživjela projekat i naknadno ga svrstala u kultne. Kad je film napokon došao do zapadnih gledatelja, dobio je neobično pozitivne recenzije i poprilično visok nivo eksponiranosti s obzirom na slične naslove koje ponekad dođu do nas. Dakle, element iznenađenja je onaj najbitniji za konzumaciju ovog 'proizvoda'. Premisa je više nego jednostavna - i zaista, u svojoj suštini, ovo je više nalik na muzički spot, to jest, nekoliko njih spojeni u jedva smislenu priču. Hwang Yeo-rae, propala glumica, nasukana je na Jonathana, chaebol egomanijaka koga glumi Lee Sun-kyun. Nakon sedam godina braka i odsustva iz Koreje odluče da se vrate u Seoul. Njoj je dosta braka i želi povratak staroj slavi. Odlučna je da ga se riješi i, srećom za nju, prekoputa njihovog doma živi nesuđeni student Kim Beom-woo koji je, usput, nekadašnji član njezinog fan-kluba koji bi uradio sve za nju. Plan im je da ga ubiju, makar do trenutka, kad se Kim predomisli. I to je to. Ovdje nije bitno šta ili zašto već isključivo kako—na koji način. Likovi su do krajnje mjere jednodimenzionalni i karikirani, zaplet, i pored toga što se radi o komediji/mjuziklu, nema smisla. Sve je u izvedbi - krećemo se iz jedne ekstremno stilizovane epizode u drugu. Lee Won-suk svemu pristupa zaigrano, sa inspirisanim montažnim međuigrama i kraćim, gotovo nikad previše iritantnim, muzičkim sekvencama. Inspiracija su mu mnogi; makar na najpovršnijem nivou mogu se primjetiti uticaji Chan-wooka, Nakashime, Andersona pa sve do Sona i Miikea iz svoji 'blažih' inkarnacija. Ništa od toga ne bi funkcionisalo da glumci (prvenstveno Lee Sun-kyun) ne razumeju u kakvom se filmu nalaze, što nije lako, imajući u vidu da je ovo vizija koja, takoreći, nastaje u montaži. Tri karikature koje gledamo savršeno su oživljene od strane glumaca. Lee Won-suk je kroz njih realizovao pitch koji je htio postignuti, gotovo kao da se radi o nivou kontrole koji redatelj ima u animiranom filmu. I to mu je uglavnom pošlo za rukom do samog kraja. Kroz sav taj vizuelni spektakl i napadni screwball, teško je tome posvetiti previše pažnje, ali teme koje se tiču položaja žena, chaebol manijaka, slave i studentskih problema sa kojima se nosi Kim Beom-woo prožimaju film. Pogrešno dozirane, one bi lako odagnale stilsku dimnu zavjesu koja je u prvom planu ovog laganog-kao-pero filma. Sve to je vrlo oportunistički zapakovano u frame story, kamerton koji je tu kad zatreba povezati radnju, dostaviti ekspoziciju ili podesiti pitch u željenu poetiku bajke. Unikatna i blesava vizija, oko koje je nemoguće biti pretenciozan.