Officer Black Belt 2024, Kim Joo-Hwan

šta kaže film: a talented martial artist who can’t walk past a person in need unites with a probation officer to fight and prevent crime as a martial arts officer.

'There's nothing that I love more than sports and esports. Know why? Because I always win.' U jednom od prvih kadrova u filmu vidimo policu sa različitim sportskim trofejima koje je, naš protagonist, Lee Jung-do (Kim Woo-bin iz hitova Master i Alienoid) osvojio. Zatim sljedi kraća montaža u kojoj gledamo njega kako trenira džudo, tekvondo i kendo, i na kraju, kako sa trojicom prijatelja igra PUBG. Kako sam priznaje, u svemu je (iritantno) uspješan. Između svega toga, radi u restoranu u vlasništvu njegovog oca kao dostavljač hrane. To mu je primarni posao. Sve to saznajemo u prvih pet minuta, i ako malo obratimo pažnju, već tu nešto škripi. Prvenstveno tridesetpetogodišnji Kim Woo-bin, koji je fizički više nego spreman za ulogu, ali makar deceniju prestar za nju. Dalje, način na koji prikazan njegov lik kao uspješan sportista, sa babyface izgledom super modela... koji je istovremeno entuzijazistični gamer i geek... koji živi u maloj sobi sa ocem i causally, po potrebi, radi za njega... sve to skupa nije baš lako prihvatiti, i ne čini zajedno ubjedljivu premisu. Jasno je da se Kim Joo-Hwan odlučio da nam servira jedan as streamlined as possible film, koji ne traži ni malo razmišljanja. Lee Jung-do, kao protagonist, kroz priču, dobaci najviše do dvodimenzionalnog lika - u skladu sa onom rečenicom na početku teksta. Prilikom jedne od dostava pomogne policajcu da savlada kriminalca koji se opirao tokom hapšenja. Dobija priznanje - čak, oni su toliko impresionirani njegovim vještinama da mu nude posao. Radi se o jedinici koja se bavi nadzorom kriminalaca na uslovnoj kazni. Samo tako, naš dostavljač postaje policajac, i to u vrlo specifičnoj službi. Ponovo - ne razmišljaj puno! Officer Black Belt se često čini kao going through the motions: the movie, kao da Kim Joo-Hwan računa na gledateljevo poznavanje najgeneričnije formule, i žuri kroz nju da bi nas što prije doveo do trenutka kad će moći prikazati borilačke vještine našeg protagonista, jeftino uozbiljiti ton i melodramski, kao, produbiti ulog. Ako išta, sva ta žurba, i naš suspension of disbelief, podmazani su dobrim pacingom, režijom i šarmom Kim Woo-bina. Njegov lik je najmanje iritantan dok je fazi prilagođavanja svom novom poslu, koji se u praksi sastoji od dugotrajnog buljenja u računar i nadzora kriminalaca, što je u totalnom srazmjeru njegovoj filozofiji zabave i fizičke aktivnosti. U tome bi bila odlična prilika da se izgradi nešto (potencijalno) zanimljivo, postavi kontrast simplističnoj premisi sa početka - ali nema ništa od toga. Jurimo dalje. Kako se Lee Jung-do preobražava u super policajca, tako još više, zajedno sa filmom, gubi i ono malo što ga je činilo zanimljivim. Prijatelji i prijašnje osobine, sada suvišne, postaju plot-device. I šta sljedi? Dosadne, predugačke, akcione scene, i na pola filma prvi put prikazani, Mr. Vrlo Zločesti, sa planovima dosljednim njegovom imenu, sad na slobodi i pod njegovim nadzorom. Služba u kojoj se on nalazi, u boljem filmu, bi, makar površno, mogla biti prilika da se kaže nešto o moralu, ne/popravljivosti ljudske prirode, sveprisutnom nadzoru - i kriminalca i običnih građanja... ali sve to je daleko izvan onoga što je Kim Joo-Hwan ovdje zamislio, što je u najboljem slučaju glupa zabava, a u najgorem, skoro dvočasovni promotivni spot za pomenutu instituciju.