Hayao Miyazaki and the Heron 2024, Kaku Arakawa

šta kaže film: a two-hour window into the heart of hayao miyazaki's creative process, the documentary follows six long years of work during the making of the boy and the heron, the latest film by the master of japanese animation.

Godinu dana nakon povratničkog filma The Boy and the Heron, dobili smo dokumentarac Hayao Miyazaki and the Heron. . . Povratak Miyazakija na redateljsku poziciju i dokumentarni film koji je usljedio bili su podjednako neumitni. U stanju u kome se Ghibli trenutno nalazi jednostavno je nemoguće da se Mizayaki penzioniše. I taj povratak na scenu im se itekako isplatio. Film koji smo dobili je jedan od, za njih, komercijalno najuspješnijih do sada: pokupio je Oskara, specijalnu nagradu u Kanu posvećenu samom studiju. . . iznenađujuće dobar box office skor u Kini. Sve što Toshio Suzuki može poželjeti. Ali ne radi se o nikakvom kreativnom kompromisu, The Boy and the Heron je unikatan Studio Ghibli meta-film, hermetički zatvoren za preciznije interpretacije onih koji ne poznaju unutrašnja previranja u samom studiju, specifično odnos Miyazakija i Takahate. To je sasvim jasno iz ovog dokumentarca. On je, rekli bi, gotovo pa obavezan ako planirate pogledati Boy. Ali ne treba biti naivan - Suzuki voli dobru dramu. To smo već vidjeli iz prethodnih dokumentarnih filmova, poput The Kingdom of Dream and Madness, gdje se potencira Otac - Sin rigmarole, i naravno, tu je i njegova sklonost ka dobro osmišljenim meta-pričama, koje grade i kontrolišu narativ za domaću i inostranu publiku. Suzuki surfa auteur-theory kao da su još šezdesete. . . Razlog zašto sve to funkcioniše je, vrlo jednostavno, zato što Miyazaki nema osjećaja za ironiju, on nekalkuliše, njegov film je bez zadrške bizaran, posve neispričan, otklonjen od namjere da se ikome udovoljava. Sve je prezentirano as blunt and straightforward as possible, po svojoj internoj logici. To spašava dan - upravo ta autistična, polusljepa, intencija da se ignoriše sve potencijalno suzukiranje, koje bi, na kraju, svelo film na jedan transparentni, self-involved, nered polu-osmišljenih simbola. Zato Suzuki ima svoj dokumentac, da kontekstira, i da nam glasno recituje sve ono između redova. I pored toga što smo navikli na njegove manipulacije, ponekad je zaista bizarno do koje mjere se išto da se iskonstruiše specifičan narativ (aaaaaa hayao-san, pazi sikira!). Ali svejedno - na kraju krajeva, nije da Miyazaki nema 84 godine, i da uskoro 'moj posljedni' stvarno neće biti 'moj posljednji.' Pored tolikog napora da se prije izlaska The Boy and the Heron prikriju sve informacije o filmu, kad je napokon stigao u distribuciju, bez zadrške se ušlo nezamislivu komercijalizaciju svakog njegovog aspekta. Bilo kakvu, čak i half-assed političku namjeru, treba uveliko ignorisati. Pogađate: da li je u filmu makar uzgred pomenuto skorašnje preuzimanje od strane Nippon Television? Naravno da nije. Ali to bi mogla biti dobra priča za sledeći Suzuki fan service, Miya-chan vs. Nippon Tv. Suits.