Small, Slow But Steady 2022, Sho Miyake

 

šta kaže film: a hearing-impaired woman with dreams of becoming a professional boxer due to the pandemic is threatened closure of her boxing club and the illness of its ageing president, who has been her biggest supporter, push her to the limit.

Snimiti još jedan film o boksu i bokserima, i u tome biti relativno uspješan, je jedna od težih stvari koje je Sho Miyake mogao odabrati kao sledeći projekat. I oni nezainteresovani za taj žanr su, najvjerovatnije, kroz neku osnovnu filmsku pismenost, već prošli kroz sve moguće iteracije te forme, koja ionako ne nudi mnogo. Do te mjere, da čak i načini na koji bi se ona mogla subvertirati su već po sebi užasna parada klišea. Small, Slow But Steady ima niz faktora koji bi se, u smislu nekakve početne defamilirizacije, mogli svrstati u ameliorating circumstances: japanski film (u redu, pomaže, makar za one manje upućenje), ženski bokser (u redu, pomaže, sve manje bitno - srećom!), a hearing-impaired (u redu, skoro pa dovoljno intrigantno). Generalni pristup za koji se Miyake opredijelio je low-key koliko je to moguće, sa (predvidljivim) 'izduvavanjima' i anti-klimaksima. Ovo nije film koji će ikoga inspirisati da se učlani u bokserski klub. Doslovno, svaki segment koji ga čini visi u zraku, od bolesnog i razočaranog vlasnika kluba koji je svjestan da porodična tradicija prestaje sa njim; konstantnog 'urban redevelopment', odnosno 'džentrifikacije', koja briše sve unikatne lokalne osobine uključujući i njihov klub; i na kraju, naše protagonistkinje koja je u dilemi u vezi sa svojim izborima daleko više nego što je to neophodno za default filma ovoga tipa. . . Sho Miyake ne želi ništa da dokaže, već nam nudi jedan mali snapshot, kroz vrlo specifične uslove, u ovaj dobro razgaženi žanr. Na svojoj strani ima izvrsne glumce, odličnu fotografiju i lokacije koje skladno dočaravaju ton koji želi imati. S obzirom da se radi o adaptaciji memoara Keiko Ogasaware, ovo je lako mogao biti dokumentarac. Film je toliko suzdržan i down-to-earh da to ionako nije daleko od istine, ali tada, i to je ono što je bitno, ne bi bio small, slow and steady. Njegov najveći uspjeh je način na koji ocrtava optimizam i prikazuje borbu - ne onu u ringu, već onu svakodnevnu, izvan njega. Ovo je cilj i ovo je cijena. Ovo je rutina i ovo su svi njezini aspekti. Najizvjesniji ishod je upravo to, zaboravite na filmske konvencije. Za Miyakea je čak i unikatna pozicija koju ima njegova protagonistkinja kao 'first hearing-impaired female professional boxer in Japan' gotova pa sporedna stvar, i to je ono u čemu se, prije svega, ogleda dokaz da je do kraja realizovao svoju namjeru.