Broken Rage 2024, Takeshi Kitano

 

šta kaže film: a seemingly unremarkable man called “mouse” is caught by the police. in exchange for his freedom, he goes undercover, infiltrates a drug ring, and arranges a fake deal, but an unexpected turn of events occurs… 

Prvi put kad se šira zapadna publika na eksplicitniji način susrela sa raskolom Beat Takeshi/Takeshi Kitano desio se 2005 sa filmom Takeshis'. Getting Any? bi, nominalno, već trebao biti dovoljan da se neko dobro zapita, i zatim rekalibriše, ali to je, vjerovatno, bilo još prerano, nekoliko godina prije velikih nagrada, kritičkih studija i veće eksponiranosti. Na domaćem terenu, sva konfuzija između dva Takeshija je bila vrlo jasna od samog početka. Takoreći, Takeshi je pomno oblikovao svoju filmsku karijeru dijalektikom između Beat/Kitano podjele. Ako bi tražili nekakav zapadni ekvivalent, zamislite kombinaciju talk-show hosta i/ili stand-up komičara, koja, u jednom trenutku, odluči da režira i glumi opake policajce i gangstere. Možete pretpostaviti slojeve cinizma, nevjerice i neprihvatanja koje bi to izazvalo. Upravo to je dočekalo Kitana kad se pojavio u Merry Christmas, Mr. Lawrence: 'I was devastated and humiliated by the experience. . .' Nakon toga, usljedile su 'korektivne' uloge serijskih ubica, silovatelja, kultista i sitnih krimosa-ovisnika, sve radi toga da se 'suzbije' Beat Takeshi. Do kraja devedesetih, sad okićen raznoraznim festivalskim priznanjima, to mu je pošlo za rukom. Zatoichi iz '03 je njegov najveći komercijalni uspjeh, i predstavlja trenutak u kom je makar na momenat prevazišao i Kitana i Beat Takeshija, obuhvatajući svojom cijelom širinom dobro poznatog jidaigeki lika. Nakon te kratke simbioze, odlučio se za (jednu naivnu) pomo dekonstrukciju prikazanu u tri filma između 2005 i '08. Ta svojevrsna trilogija je bila previše redundantna za japansku publiku - sve to je već bilo implicitno, dok na zapadu, u nedostatku konteksta, većina je reagovalo zbunjeno bombardovana nizom apsurdističkih skečeva. Usljedila su tri Outrage filma, povratak na deadpan Takeshija iz Violent Cop dana. Jedan walk-back - povratak na siguran teren. Broken Rage nas vraća u dane prve trilogije. Razlika je u tome da sad kad je Kitanu 78 godina, makar dvadeset od vrhunca karijere, ovakav film izgleda više iskren u svojim samokritičnim namjerama, a manje kao samopromocija i izgovor za kreativni bankrot. Istina, u njemu nema ništa što već nismo vidjeli u ranijim filmovima, ali BR, sveden na 65 minuta, smislenog formata, daleko efektnije prenosi ono što želi reći. Prošlogodišnji Kubi je bio veliki povratak u formu, i već u njemu je bila očevidna namjera Kitana da se reformiše u nekim segmentima u kojima je zgriješio u nekoliko prethodnih godina. Da se BR pojavio prije Kubi-ja, imao bi još veći učinak zbog kontrasta mraku Outrage filmova, ali nebitno - ovaj put, bez potrebe ikakvog golemog okvirnog poznavanja lika i djela, Kitanov Broken Rage, ispunjen blesavim humorom i krajnje nepretenciozan, funkcionira.