Gobangiri 2024, Kazuya Shiraishi

 šta kaže film: kakunoshin yanagida is a proud samurai of the edo era, forced to leave his clan and live in poverty with his daughter. but then he meets a wealthy merchant who is impressed by his skill at the strategy game go and life takes a sharp turn.

Sa Blood of the Wolves i The Last of the Wolves Shiraishi nas je vratio u period yakuza filmova iz osamdesetih, sa naglaskom na V-cinema eru, u kojoj je Koji Yakusho bio direktan učesnik. Naravno, nemoguće je izbjeći i reference na ono što je Fukasaku radio deset ili petnaest godina prije toga, jedan frenetični, oznojeni sleaze and grit, posebno dobro referenciran u prvom od Shiraishijevih filmova. Sa Gobangiri, vraćamo se još dalje u prošlost, nazad u jidaigeki. I to onaj revizionistički. Dakle, ne radi se o klasičnoj akciji, ili bilo kakvom straightforward žanrovskom ostvarenju. Gobangiri (. . . odnosno Bushido) je prije svega pomna kritika sistema vrijednosti feudalnog Japana, po mnogo čemu slična slavnim filmovima Kobayashia i drugih. Ne treba izostaviti ni Yamadu, koji se tokom pretprošle decenije, svojim naturalističkim period filmovima, bavio istom tematikom. Naslovi iz šezdesetih, nebitno sa koliko napora išli u smjeru srozavanja sve te isprazne heraldike i licemjerja, uvijek su zadržavali određenu gracioznost, makar kroz prestiž b&w fotografije; kod Yamade, redatelja koji je dobar dio karijere proveo snimajući Tora-san filmove, jednog naj anti-romantičnog romantičnog, anti-bushido, anti-čast-claptrap, lika kojeg možete zamisliti, sva ta uglađenost, na bilo kom nivou, izostaje. Samurajski kod u rukama Yojia la comedie kokumin Yamade, u njegovom tretmanu - pod njegovom presudom, je zaista jedini pravi ishod. Krug se zatvara. I šta sad Shiraishi hoće? Njegov feudalni Japan izgleda preljepo. Siromaštvo, izgnanstvo i prostitucija uopšte ne tako bijedno. Savremeni jidaigeki filmovi najčešće pate od lošeg pejsinga, predugačke dužine trajanja i nesnosne sentimentalnosti. Gobangiri tu oda po rubu. U najboljim momentima, Shiraishi koristi našu uljuljkanost u svu tu ljepotu i predvidljivost radnje, samo da bi na kraju sve to naglo izokrenuo. Naš protagonist, ronin Kakunoshin Yanagida (savršeno odabrani Tsuyoshi Kusanagi), je na osnovu lažnih optužbi izbačen iz klana. Njegov put ka iskupljenju, makar u očima sistema koji ga je odbacio, biće prilika da spozna upravo njegovu trulost, za koju je do tada bio posve slijep, i u tom procesu reformiše sebe, the end. Yanagida ima držanje i stav totalno posvećenog pripadnika zajednice iz koje je protjeran. Poput igre Go, u kojoj je izuzetno dobar, njegova načela pripadaju dogmatičnom crno-bijelom svijetu strogih pravila. Sukob sa zbiljom, koja na svakom koraku relativizuje i zahtijeva kompromis, je neminovan. To su stege koje je Shiraishi postavio. Sve izrazito poznate. Kako ostati načelan - istovremeno pravedan i nedogmatičan? Gobangiri u bukvalnom prevodu znači Go Board Slashing. To je doslovno ono što nam Shiraishi prikaže u jednoj od scena u filmu. Taj nedostak suptilnosti popravljen je završetkom koji ne nudi nikakvo konačno pomirenje, već samo početak 'potrage' pred kojom se Yanagida nalazi.