The Forbidden Play 2023, Hideo Nakata

šta kaže film: a boy, after tragically losing his mother in an accident, performs a resurrection spell in the hope of reviving her. however, he ends up awakening something evil.

U gotovo svakom od eseja u knjizi koju je priredio Gary Bettinson, Hong Kong Horror Cinema, konstantno se pominju dve stvari, opšta tonalna nedisciplina i sveprisutnost humora. Kao da niko u toj industriji nije sposoban da snimi horor koji ne sadrži već inicijalno učitane elemente samoparodije, čak i u naslovima koji spadaju u čuveni CAT III. To nije nužno loše, naprotiv, to je jedan od razloga zbog kojih im se često vraćamo; taj eklektični, zaigrani miks. Makar među skorašnjim uradcima, The Forbidden Play je najbliže što je japanski horor prišao tipičnim filmovima istog žanra iz Hong Konga. Od nivoa produkcije, besramne derivativnosti, loše (i namjerno loše) glume i specijalni efekata. . . ali prvenstveno tog aspekta koji se tiče samoparodiranja. Kao što smo mogli svjedočiti iz boljih primjera HK horora, sve to može biti uveliko prevaziđeno sa malo samosvijesti, šarma i nadahnute inventivnosti. Dakle, da li ovdje Nakata radi svoj Malignant, duhoviti spin na tradiciju za koju je on dobrim dijelom odgovoran, ili je, jednostavno, unintentionally loš? Pomenuti šarm i inventivnost su tu samo u tragovima, ali pojedini detalji zapleta, izvedbe scena, pitch glume, ili, na primjer, lik Kenshin Daimona, dvonožne parodije TV sveštenika zaduženog za egzorcizam, komplikuju stvari. Vrlo jasno, namjera je bila itekako prisutna, ali čemu? I da li je to izvedeno na pravi način? Od redatelja njegove generacije, jedino se Ryuhei Kitamura može porediti sa stagnacijom Nakate. Više od dvadeset godina malo čega osim mediokriteta i reciklaže. Ako se The Forbidden Play priđe iz tog ugla, i ako pretpostavimo da je i Nakata svjestan da je on i dalje The Ring-guy has-been, onda bi se dao uporediti sa Sadako vs. Kayako, filmom kojem je apsolutno jasna sva apsurdnost njegovog postojanja, i koji tu činjenicu itekako upotrebljava u svoju korist. U svakom slučaju, Koji Shiraishi se daleko bolje snašao tamo nego Nakata ovdje. The Forbidden Play je često bliže nevičnom nego pametnom upakovanom u glupo. U smislu zapleta, Nakata ostaje na dobro poznatoj teritoriji, duh, osveta, esp. . . ovaj put sa mali twistom na te ustajale J-Horror tropes. Nažalost, ništa od toga nije dovoljno, i na kraju se svodi na isto. Kao da je od željenog intentionally bad dobacio samo do bad. Mjestimično, u manje bitnim stvarima, poput naziva i koncepta TV programa na kojem radi naša protagonistkinja, ili prijatno ciničnog (ali površnog) načina na koji je prikazana katolička škola i njegovo osoblje, film otkrije ton kakav pokušava imati, ali nije sposoban da ga uspostavi i zadrži tamo gdje je bitno. Ako je vaša razočaranost Nakatom, odnosno karijerom koja se nije desila, velika, onda će The Forbidden Play biti mali trzaj u pravom smjeru, jedan znak života, ili barem potvrda da i on, zajedno sa vama, dijeli taj osjećaj.