Dear Stranger 2025, Tetsuya Mariko

šta kaže film: Kenji is a Japanese man living in New York. He is married to Chinese-American Jane and they have a son. They are busy with their work and taking care of their child. Even though they are busy, they enjoy their daily routine. One day, their son is kidnapped and the secrets they are hiding come to light.

Tetsuya Mariko, redatelj filma Destruction Babies, Hidetoshi Nishijima (Drive My Car, Kubi) i Lun-Mei Gwei (Black Coal Thin Ice, Wild Goose Lake), direktor fotografije Yasuyuki Sasaki (Cloud) i Rikuo Ueno, editor Matthieu Laclau (Touch of Sin, Only the River Flows), soundtrack by Jim O'Rourke (Drive my Car, partner i saradnik Eiko Ishibashi), koprodukcija između Japana (Toei) i Tajvana, kompletno snimljena u New Yorku, na tri jezika, predominantno na engleskom. . . Zaista je teško povjerovati da danas neko iz svijeta japanskog filma može (1) okupiti ovakav dream-team saradnika, (2) sa ovim produkcijskim vrijednostima, (3) za priču smještenu u New Yorku, (4) kojoj problematika istočnoazijske migracije nije ni peta po redu bitna tema, već (5) jedan višeslojni pregled bračnog raspada, enormno složen, i uslovljem faktorima dovoljnim da popuni jednu prosječnu sezonu, savremene, prestige-tv serije. Ali i pored svega toga, film je tu pred nama, spreman za neminovnu festivalsku turneju, gdje suštinski pripada. Do te mjere, da bi 'Festivalski Film' mogao biti njegov žanr. Ima nešto sumnjivo fejk u vezi sa kompletnim projektom, osjećaj proračunatosti, i bait taktiziranja sa elementima koji inače prolaze na velikim međunarodnim festivalima. Kao da Tetsuya Mariko precizno cilja na preference publike koju će imati pred sobom, pa im na kapaljku dozira jedan švedski sto svega što je do sada prolazilo. Ambicija filma grubo važe protiv njega i stvari škripe posvuda, prije svega - da to odmah uklonimo sa rasporeda, Hidetoshi Nishijima ne može/ne zna glumiti na engleskom. Njegov dijalog zvuči drveno, kao da razgovara/misli u frazama, ili doslovno prevedeno; uvijek dostavljeno u histeričnom pitchu dramskog tryhardanja - na samom rubu daha. U nekoliko momenata kad se vrati na japanski, sve zvuči kako treba, dakle, jasno je gdje je problem. Sa druge strane, Lun-Mei Gwei, koja tumači njegovu suprugu, je neizmjerno bolja - totalni konstrast zbog kojeg Nishijima ispada još više flat/blunt nego što to jeste. Ta, trojezična, izgubljeni u prevodu zbrka je tematski u centru, i takve stvari, ovdje uvijek na rubu unintentionally funny, jednostavno se nisu smjele previdjeti. Gotovo svaki sinopsis filma pominje kidnapovanje njihovog sina, ali, bez ikakvog iznenađenja, to je samo hook, gledano u žanrovskim okvirima, koji je toliko u pozadini, da je jedva vrijedan pominjanja. U najboljem slučaju, catalyst za već naširoku razloženu situaciju između bračnog para Nishijime i Gwei. Dovoljno je pomenuti da se ono desi oko pedesete minute, samo da bi bilo ubrzo razrješeno, sa još više od sat vremena preostalog filma. . . Gwei je kazališna redateljica, ali morala je pauzirati svoju karijeru na nekoliko godina zbog djeteta i porodice. Dodatno je rastrojena zbog toga što mora voditi računa o maloj trgovini svojih roditelja, i senilnog oca oko koga se njezina mater sve teže snalazi. Očajnički se pokušava izboriti za slobodno vrijeme koje bi iskoristila za rad na novoj lutkarskoj predstavi, koja je očigledno inspirisana situacijom u kojoj se ona trenutno nalazi. Nishijima je preokupiran tenure pozicijom na fakultetu; u centru njegovog rada su ruševine, razlika u percepciji na njih između istoka i zapada, ili tako nešto - zapravo, on ni sam ne zna šta hoće, i nije sposoban jasno artikulisati značaj njegovog bavljenja njima. . . Ponovo, i kako se već moglo pretpostaviti, u pozadini se dešava kompletan sunovrat njegove porodice, upravo paralelno onome čime se bavi, ali on je previše zauzet i zblanut da to primjeti. Otmica njihovog sina, i ono što će usljediti potom, samo će dodati još deset novih slojeva problematike na njihovu situaciju, ovaj put na daleko manje apstraktne načine. Ako se sve to djelomično tematski uklapa, na kraju, pojedinačno ili skupa, ostaje nedovoljno razvijeno, i poput kidnapovanja, bilo kakva zadovoljavajuća rezolucija izostaje. Mariko je nabacao previše stvari na jedno mjesto, bez dovoljno volje ili znanja da u potpunosti razvije bilo šta od toga. Dok, istovremeno, elementi koji bi trebali učiniti film interesantnijim - kao njegova multijezičnost ili otmica, odnosno žanrovski udio, rade protiv njega, i neuklapaju se sa njegovim više simboličnim dijelom. Tetsuya Mariko je, čini se, potrošio više vremena zbrajajući načine na koji bi prikazao jedan široki, samosvjesno artsy, pregled raspada braka, nego što je radio na tome da učini ukupnu situaciju i ključne protagoniste koji se u njoj nalaze uvjerljivima. ◼