The Informant 2025, Kim Suk

šta kaže film: a bumbling cop and a smooth informant's lives explode after a failed sting. now this mismatched pair must join forces to dismantle a smuggling operation-and tolerate each other long enough to survive.

 

Filmovi koji sadrže undercover cop premisu često znaju biti prepuni zapetljanih razvoja radnje i obrata koji variraju između apsurdnog i iritantnog. Posebno loši primjeri neminovno završe kao samoparodije. Zapravo, parodija je (i kod onih najboljih) na specifičan način, već dijelomično učitana u taj podžanr. Tematski, tu se stvari najčešće vrte oko, takoreći, relativizacije *pravednosti pravednih* i *grešnosti grešnih*. Odnosno, tanke, jedva vidljive linije koja razdvaja te dve grupe. Ako smo na startu u jasno definisanim zonama moralnog crnog i bijelog, finalna destinacija, pred kojom se nalazi lavirint zabuna i loših procijena, je gotovo uvijek duboko sivilo. Ako je sve pošlo kako treba, gledatelj će ostati involviran; i kad se klupko napokon odmota i etički rigmarole odvrti, sve će pasti na svoje dobro zasluženo mjesto. U svakom slučaju, kompletan ovaj bullshit možete zaobići ako ste se već na početku opredjelili za komediju. To je ovdje uradio redatelj Kim Suk. Oh Nam-hyuk je jedan od najnesposobnijih detektiva ikad. To nije promaklo ni njegovim kolegama ni nadležnima. U takvoj situaciji plan b) je, naravno, korupcija, ali i za tako nešto treba određena doza pameti, ako ne i originalnosti. Ideja da pljačka upravo one koje treba privesti zakonu nije loša po sebi, problem je u realizaciji. U ovom slučaju, realizacija nosi ime Tae-bong. Njegova nesposobnost u struci doušnika gotovo pa dotiče niske standarde Oh Nam-hyuka. Pošto nemaju pameti, nemaju ni sreće; tokom onoga što je trebala biti rutinska pljačka pljačkaša, neslućeno nailaze na određeni materijal koji može biti upotrebljen kao ozbiljna inkriminacija jednog od velikih gangsterski glavešina. Od tog momenta, stvari se katastrofalno komplikuju. Ne toliko na nivou zapleta, već po načinu na koji je ostatak priče predočen. Kim Suk dijeli radnju na flešbekove iz prijašnjih avantura Nam-hyuka i Tae-bonga; upoznaje nas sa cijelim spletom likova iz svijeta kriminala i snaga zakona koji su u potrazi za pomenutim dokazima; uvodi i love interest, detektivku So-young. Ako Nam-hyuk gazi sa obe strane zakona, to rade i oni iznad njega. Uz malu pomoć kriminalnih organizacija žele da se domognu višeg statusa u policijskoj nomenklaturi. Iako naizgled suprostavljene, obe strane uveliko praktikuju uzajamnu saradnju. To se sve posebno ističe u apsurdnost pozicije 'doušnika' Tae-bonga: ubačen je među gangstere u službi detektiva koji je korumpiran do guše, i koji sada, ipak, iz straha da će završiti iza rešetaka, očajnički pokušava riješiti slučaj na koji je nabasao. . . samo da bi konstantno bio sabotiran od strane svojih promocije-željnih poslodavaca. Svijet The Informanta počinje od moralnog sivila, samo da bi završio u njegovoj nešto svijetlijoj nijansi. I to nikad odmjerenim koracima, već smotanim kontrljanjem kroz oportunističko blato. Element parodije počinje od samog naziva. Ono šta inače podrazumijeva doušnik u 'undercover cop' filmovima ovdje je potpuno besmisleno - postoji samo jedna strana, čije se razlike ističu jedino kad kanibalizam dođe na red. Biti fokusiran isključivo na svoj interest i umaknuti dok ostali proždiru jedni druge, u takvom svijetu predstavlja krajnji domet distinkcije. Biti *Informant* znači biti beskonačno naivan, prvi koji će dobiti nož u leđa. Problem je u tome što je The Informant kao film klimav koliko i moral likova u njemu. Dokazi za kojima svi tragaju nisu upotrebljeni ni kao osrednji MacGuffin - umjesto da pod izgovorom usmjeravaju radnju, oni je samo dodatno zapliću. Neki od flešbekova kao da imaju svrhu samodostatnih podzapleta - sekvenci nezavisnih od ostatka filma koje ne pridonose ničemu. Likova je gomila, i dosta se vremena potrošilo na njihovo pozicioniranje, iako je to besmisleno, jer su svi identični u svojoj suvoparnoj korupciji. To jeste dio poente, ali ne bi bilo loše da je glavnom gangsteru dato malo više jacknicholson prostora. U ovoliko razdjeljenom filmu, ono što valja ističe se samo kroz individualne epizode. Srećom, takvih je nekoliko, posebno (kao što su drugi istakli) ona u kojoj Nam-hyuka pregaze dva 40% trijezna policajca, samo da bi krivica, kasnije, blesavim, pravnim vratolomijama bila prebačena na njega. Nažalost, u samo nekoliko sličnih scena Kim Suk dostiže gestalt, ostatak je bliže zbrkanoj repeticiji - više motiva, nego teme. ◼