Sons of the Neon Night 2025, Juno Mak

šta kaže film: following a massive explosion and shootout in a dystopian, snow-covered hong kong, a pharmaceutical magnate's plot is revealed. the death of his father while in the hospital will trigger a war between clans engaged in drug trafficking, destabilizing both the world governed by legality and the criminal world of these drug traffickers

Juno Mak je imao samo 29 godina kad se pojavio njegov prvijenac, horor Rigor Mortis iz 2013. Sad, čak 12 godina kasnije, imamo priliku da pogledamo njegov dugo najavljivani drugi film. 

Šanse su da će mnogi i prije nego što zapravo presjede film već imati oformljeno mišljenje o njemu. To je zbog toga što je Sons naslov kome uveliko prethodi njegova reputacija - prvenstveno kao trainwreck projekat bahatog sina bogataša - ali kako se ispostavilo, to je samo jedna od njih; on ih ima nekoliko: kao jedna od najskupljih HK produkcija ikad; kao još jedna žrtva odlaganja zbog globalne epidemije; kao box office razočarenje i film koji je makar dvocifren broj kritičara, u različitm varijacima te riječi, nazvao 'unwatchable.'

Nisu se ustručavali ni da ga uporede sa Heaven's Gate i Megalopolisom. . . (kad priče o šestočasovnom rezu lutaju prije prvog prikazivanja, onda. . . ) Ukratko, bilo je gotovo neminovno da će biti dočekan na nož i nakon toga tragično potonuti na blagajnama. . . Trebaće proći makar pola decenije da se sve to stiša, i tek ćemo onda biti u boljem položaju da spoznamo šta nam je ovdje Juno Mak servirao. Posljednja vijest je osvojenih osam od dvanaest nominacija na Hong Kong Film Awards. Taj mali zaokret ka pozitivnom izgleda jednako neminovan. Sons je materijal stvoren za revalorizaciju i alt-takes. 

Kad se pojavio Rigor Mortis je imao uglavnom pozitivne recenzije. Opšti utisak je bio da se radi o relativno kompetentnom horor filmu sa tonalnom disciplinom neobičnom za HK produkcije te vrste, koji samosvijesno vuče iz njihove dotadašnje tradicije (Chin Siu-ho & Jiangshi!) i istovremeno nastoji sve to osavremeniti - ma koliko često to bilo derivativno (olinjali j-horror klišei. . . ) i heavy-handed izvedeno. Inkoherentnost narativa i style-over-substance su bile druge dve često pominjane zamjerke. 

Identični impulsi prisutni su i ovdje. Sons se nadovezuje na dugu tradiciju HK kriminalističkog filma; od značajnih uradaka iz druge polovine osamdesetih, pa kroz hitove iz devedesetih i onoga što je To radio u poslednjih 25 godina. Ta familijarnost je izgleda promakla mnogima. To nije naročito neobično: stiliziranost je tolika da se ovo bez pretjerivanja može uporediti sa Casshern. Zamisliti palimpsest sve i jednog noir grada ikada spojenim sa Burtonovim Gothamom i Millerovim persiflažama - to bi bila adekvatna vizija mjesta u kome je radnja smještena. I još - sve se to događa u alternativnoj 1994. Raspored prioriteta je sledeći: Svijet (defamilijarizovan i 'dizajniran' do krajnjih granica); Likovi (široki, razbacani ansambl); Zaplet (dovoljno za makar tri filma ili mini-seriju (koju možda jednom i dobijemo!)). 

Dakle. . . veliki narko-boss biva uhapšen i nakon toga završava u bolnicu, samo da bi ga bombaš samoubojica tamo raznjeo. . . Ko će ga od njegova dva sina nasljediti? I ko je odgovoran za njegovu smrt - konkurencija, policija ili jedan od sinova? To zvuči dovoljno jednostavno. Problem je što je tome prethodila scena u kojoj se mlađi sin, prije posjete ocu, budi u krevetu nasred saobraćajnog tunela(!?), pa zatim dugačka scena vatrenog sukoba policije i gangstera u snjegom zatrpananom Hong Kongu(!!??), u kojoj se uvodi novi bitan lik, korumpirani policajac sa bolesnom kćerkom, pa još jedan podzaplet o policijskom obavještajcu koji se ispostavlja kao bombaš. Prije nego što se napravi i jedan korak u razvoju centralne radnje, upoznaćemo i druge likove: Tony Leung kao bivši policijski glavonja, koji sad, svojim velikim iskustvom, vodi pregovore sa ostatkom porodice preminulog farmaceutskog/narko šefa i Louis Koo kao rezignirani, deadeye plaćenik. 

Ako to već nije jasno, Mak prije svega forsira worldbuilding. I to radi na vrlo segmentiran način. Svaka od tih mini-epizoda ocrtava njegov noir svijet na interesantan način. One se međusobno tematski prepliću, ali rijetko, i posve nebulozno, radi svrhe pomjeranja pomenutog 'centralnog' zapleta o dva zavađena nasljednika kriminalnog carstva; na primjer, stariji brat se neće pojaviti sve do 90 minute filma. Ni ukupno trajanje od 125 minuta nije ni približno dovoljno da se i jedna od tih zasebnih priča razvije i dovede do zadovoljavajućeg zaključka. Tu Mak strada na dva fronta. Ostaje nam samo hiper stilizovani svijet, koga nosi odlična fotografija, set-design, kostimografija, soundtrack Sakamota & Connellya - svi ti detalji koji inače često ostaju neprimjetni u zbrzanim HK produkcijama. Interesantno je da se neko tamo morao igrati auteura da bi takve stvari došle do izražaja, u svakom slučaju - ako ćeš pasti na lice, neka to bude u stilu ili radi njega. 

Priče Makovog alternativnog Hong Konga su presjek dobro poznatih krimi filmova iz kinematografije tog grada; ovako enkapsulirane i fragmentalno sročene, tu su samo da bi imao na šta podbočiti svoj nedovoljno realizovani Sin City. I pored toga, konačni rezultat nije još jedna all star elegija za nekada veliku kinematografiju - kao što to suštinski jeste Twilight of the Warriors, nego više jedan mali, trapavi korak naprijed ka nečemu barem malo drugačijem, napravljen od strane ekscentričnog (i dovoljno well-of) individualca i njegove vizije. ◼