Freckles 2022, Shinya Tamada

šta kaže film: kasumi doesn't know what love is and she doesn't have any feeling of romance. due to her sister's marriage, her mother arranged a formal marriage arrangement without her permission. at the meeting, she met a man who is just seeking friend.

Prije svega, vrijedi napomenuti da je Freckles, odnosno Sobakasu, nakon The Nighthawk's First Love (Yoda ka no kataomoi) i Grown-ups (Watashitachi ha Otona), treći film iz takozvane "(Not) Heroine Movies" inicijative. Kao što je već iz naziva jasno, radi se seriji filmova u kojima autori nastoje subvertirati stereotipe koji se tiču ženskih protagonista, ali i uopšte, već nebrojeno puta viđene konvencije romantične drame. Ako uzmemo u obzir stanje stvari na tom polju, ne samo u kontekstu savremene japanske kinamatografije, nego bilo gdje danas, zadatak koji redatelji imaju pred sobom neće biti posebno težak. Materijala za obradu, potencijalne inspiracije, i načina da se tu inovira, pa možda čak kaže nešto suvislo, ima više nego dovoljno. U ovom filmu pratimo Kasumi. Ima trideset godina, nije udata, radi bezvezan posao u call-centru. Studirala je muziku, konkretnije violončelo—ali očigledno, nešto je pošto po zlu, jer je u međuvremenu ostala bez interesa za to. Pored toga, nema posebnih talenata ili neke dodatne motivacije da promjeni situaciju u kojoj se našla. Pojedinačno, bilo šta od ovoga gore može biti okosnica za jedan od tih "(Not) Heroine Movies". Tamada se potrudio da sebi (ali i nama) baš zakomplikuje situaciju. I zaista, to nije sve, članovi Kasumine porodice mogli bi biti case-study sami za sebe: njezina trudna sestra i njezin nevjerni muž; otac koji pati od depresije i mrzi svoj posao; mater koja se lomi u ulozi stock-japanske-majke; njezina baba, koja takođe živi sa njima, ima iza sebe četiri propala braka, i tako dalje. Pošto je fokus na Kasumi i cijeli splet problema koji se tiče nje u ključnim životnim godima, bilo bi za očekivati da će film makar taj teren okolo nje malo fokusirati, ali dešava se suprotno: sama normalnost od koje Kasumi, kao, treba odudarati je podignuta u vazduh i kvalifikovana na sve moguće načine. Pretpostavljam da ako je cilj da se zaobiđu konvencije romantičnih drama, trebao bi se makar na početku uspostaviti neki privid normalnosti koji bi se tokom filma razbio pa kroz svoje fragmente analizirao, ali to ovdje nije slučaj. Pošto je jasno da od uspješne muzičke/poslovne karijere nema ništa, mater pokušava udati Kasumi. Ali ona nije zainteresovana za brak. Zapravo, još 'gore', ona smatra sebe totalno aseksualnom osobom, nezainteresovanom za bilo kakav vid romantične veze. Ponovo, isprva nam se čini da film gradi uobičajenu situaciju pojednica pod pritiskom svoje porodice, okoline i svega drugog, ali ubrzo, Tamada od naše heroine pravi vrlo specifičan slučaj: individue totalno, takoreći, operisane od seksulanosti, romantičnih veza i svega što proizilazi iz toga. On je, izgleda, vrlo ozbiljno svatio gorepomenuti projekat. U najgorem slučaju Freckles je lako mogao biti redaljka klišea; situacija u kojoj se nalazi Kasumi je dobro poznata i već mnogo puta obrađivana, i bilo kakva didaktička by-the-numbers emancipacija nje bi potopila cijeli film. Srećom, Tamada se odlučio za defamilirazaciju do te mjere da izgleda kao da mu je cilj uraditi ono za navedeni 'Projekat' što taj isti 'Projekat' pokušava uraditi za izlizane heroine i konzervatizam romantičnih drama. Lik Kasumi nije olako dopadljiv, sa njom se nije uvijek lako saosjećati—njezin odnos prema međuljdskim odnosima te vrste je neobičan i kompleksan, i na kraju, lako joj je zamjeriti za mnogošta. Čak i za publiku umorenu decenijama gluposti, i željnom promjene i drugačijih pogleda, ona će svojim ponašanjem i odlukama predstavljati izazov i svojevrstan test. Lako je zamisliti prosječnog gledatelja koji će ovaj film svatiti kao osudu Kasumi a ne suprotno - kao što je bila namjera. Svi ostali mogu biti zahvalni Tamadi što se odlučio da bude za nijansu radikalniji, i ode korak dalje.