Masked Hearts 2023, Yuya Ishii

šta kaže film: about to make her debut as a movie director, hanako orimura experiences the happiest moments of her life, but she is cheated by an irresponsible producer. she loses almost everything and becomes despondent.

U nastojanju mlade wannabe redateljke Hanako da snimi svoj prvi film, Yuya Ishii kao da želi da detaljno prikaže sa čim će se prosječan ambiciozni početnik morati suočiti da bi realizovao svoju viziju u savremenoj japanskoj filmskoj industriji. Ispred Hanako se nalazi nebrojeno kompromisa, uslova i pregovora, kroz koje će morati proći da bi njezin projekat bio odobren. A tek onda slijede tvrdoglavi glumci, konfuzija i nesigurnost, pa, na kraju, i tehničko osoblje koje nije voljno pokazati razumijevanje prema novajlijama. Hanako se ističe po predanosti prema svojim snovima (riječ koja se makar nekoliko desetina puta ponavlja kroz film), ali isto tako, i po svojoj naivnosti. Ne samo, kako je i očekivano, u smislu nedostatka iskustva u vezi sa praktičkim aspektima filmskog stvaralaštva, već i sa samim razlozima za adaptaciju scenarija baziranom na dešavanjima iz njezinog ličnog života. Napočetku, situacije u kojima ta naivnost dolazi do izražaja, prikazane su kao borba nečeg autentično novog da se manifestuje u sredini koja neodobrava originalnost. Ali ubrzo, postaje jasno da ta nezrelost, i pored toga što su situacije sa kojima se nosi krajnje neprihvatljive, zapravo jeste suštinski samo to. Negdje oko polovine filma, Ishii pravi taj zaokret, i od tada, umjesto problematike filmske produkcije, fokusiramo se striktno na Hanako, odnosno, na backstory scenarija koji je do tada pokušavala razviti u film. Radi o vrlo ličnoj priči koja se tiče njezine porodice: majke koja je napustila nju, njezina dva brata, i otuđenog oca. Sve do tada prikazane idiosinkratičnosti, koje su izgledale kao distinktni kreativni izbori, sad su, na jedan način, razotkriveni kao patološki impulsi; čak do te mjere, da melodramatična odiseja koja slijedi opravdava skepticizam koji su ljudi iz 'industrije' imali prema njoj. Egzorcirati lične demone kroz umjetničko dijelo, bilo koje vrste, je sasvim opravdan kreativni čin, ali u vezi sa Hanako, to sve podsjeća na eskivažu, oblik izbjegavanja suočavanja sa (kako ide taj kliše) duhovima svoje prošlosti. Ona ignoriše oca i izgubila je kontakt sa svojom braćom. Umjesto direktnog suočavanja sa njima, pokušala je odagnati svoje nevolje kroz film koji bi postao jedan vid katarze. Kad je to pošlo po zlu, nije joj ostalo ništa osim da se vrati nazad i suoči sa situacijom koju je ostavila iza sebe. Od tog momente, gledaćemo Hanako kako pronalazi kroz jedan dijalektičan oblik konfrontacije i potrage za istinom. Proces koji strijemi ka emotivnom pomirenju upravo kroz umjetnički izričaj koji je odabrala, i koji će u tome dostići do tada nedostupno sazrijevanje.