All the Long Nights 2024, Sho Miyake

 

šta kaže film: misa, battling pmc and stigma, starts anew at kurita optics. amidst work and sweets, she meets takatoshi. despite his quiet demeanor and struggle with panic attacks, a deep bond forms.

Misa i Takatoshi nemaju puno toga zajedničkog. Veže ih to što su zbog specifičnog oboljenja, premenstrual syndrome i panic disorder, morali napustiti svoje radno mjesto, samo da bi kasnije ostali nasukani u maloj kompaniji koja se bavi proizvodnjom naučne opreme za djecu, statusom daleko od željene kaisha-office pozicije. Njihova oboljenja se ispoljavaju na dijametralno suprotne načine. U slučaju prvog, to su neuroza i histerični ispadi, u drugom, svojevrsna paraliza i sveopšti iracionalni strah. Zajedničko im je generalni gubitak kontrole, neizbježna socijalna stigma za oboljele, i nedostatak razumijevanja ljudi oko njih za stanje u kome se nalaze. Simptomi su, sa jedne strane, dovoljno blagi da ih mnogi ne uzmu za ozbiljno - čak, pripiši lošem stavu i nedostatku volje pojedinca, dok sa druge. . . ipak dovoljno ozbiljni da osoba ostane bez karijere, veze ili porodice. Na sličan način na koji je to radio u Small, Slow but Steady, Sho Miyake pristupa tematici bez ikakvog pretjeranog naglašavanja posebnosti položaja u kome se Misa i Takatoshi nalaze. I upravo tu, ponovo, poentira. Sve je prezentovano low-key, naturalistički, bez melodrame, ili bilo kakvog pokušaja da se to kroz šta naši protagonisti prolaze pretvori u uvertiru za konvencionalni filmski arc koji slijedi, da bi se potom stavilo u drugi plan. All the Long Nights, isto tako, nije nekakav indiskretan čin šire društvene kritike, iako je to očito svepristuno u filmu. Ta težina je prebačena na gledatelja, na kome je izbor da sam odluči koliko će htjeti uzeti od toga. Miyake je kroz film jasno opredijeljen za dramsku distanciranost i suptilnost. S obzirom na probleme sa kojima se suočavaju i drugi likovi u filmu, i brojna opterećenja sa kojima se bilo ko svakodnevno nosi, uključujući i gledatelje, film koji se bavi ovom problematikom, predstavljen na naizgled low-stakes, slice-of-life način, rizikuje da izgleda manje bitan u tome šta prikazuje nego što to zapravo jeste. U sredini iz koje su Misa i Takatoshi došli, njihove dve itekako stvarne dijagnoze, izgledaju kao sasvim prirodna i očekivana reakcija - ili čak default sa kojim se pojedinac jednostavno mora nositi u najn to fajv rutini. To je, takoreći, cijena svakidašnje radne dinamike, ljestvica je tu - tako nisko. Prilagodi se ili nestani. Misa i Takatoshi su izgubili priliku za uspješnu karijeru i socijalni status zbog svog oboljenja i sad se nalaze pod pritiskom da se što prije saberu i vrate nazad, iako su upravo okolnosti na bivšem radnom mjestu, velikim udjelom, učestvovale kao uzročnik njihovog oboljevanja. To je momenat univezalnosti koji Miyake sjajno postiže. Mala kompanija u kojoj su završili nije idealna radna pozicija za mlade osobe kao što su njih dvoje, ali tu, u krugu ljudi spremni da prepoznaju njihove probleme, i da se prilagode njima, oni imaju priliku da se do određene mjere oporave, da nauče živjeti sa teretom koji sad nose, i prije svega, dobro preispitaju želje i prioritete koje su do tada imali.