Demon City 2025, Seiji Tanaka

šta kaže film: sakata shuhei is accused of killing his wife and child and then supposedly failing to kill himself with a gunshot to the head. though actually innocent, he is sent to a prison hospital, where he stays for 15 years, remaining disabled. after he is released, he has a fateful encounter that allows him to recover his physical abilities.

Već više od petnaest godina gledamo kako veliki holivudski studiji za nastavke mega uspješnih franšiza u njihovom posjedu često angažuju mlade, jedva dokazane, redatelje. Naravno, ne radi se o altruizmu ili ičemu sličnom, već, sasvim jasno, o kontroli. Neko na početku karijere ne može reći Ne! ponudi koju oni mogu iznjeti, ili kasnije, tokom produkcije, imati nekakve, nedajbože, auteur prohtjeve. Zato su i odabrani. Krajnji ishod je, gotovo u pravilu, generični studio-proizvod, kojem potpuno nedostaju bilo kakve karakteristike odabranog redatelja, odnosno njegovog rada koji ga je inicijalno kvalifikovao za tu poziciju. Seiji Tanaka je, po svemu sudeći (budimo optimisti!), doživjeo sličnu sudbinu - ali na nippon način. Od vrlo interesantnog Melancholic pa do bezličnog miksa svega najgoreg u modernom japanskom filmu. Dakle, naziv je već dobar ukazatelj šta nas čeka. . . činjenicu da se radi o adaptaciji mange je posve suvišno i pominjati. . . netflix. . . još jedan fascinantan pad na nos u pokušaju izvedbe više straightforward žanrovskog ostvarenja. . . Potpuno je bizarno koliko je film nezainteresovan za svoju premisu iz kratkog ctrl + v teksta iznad - koliko to ostaje nerazvijeno. Sad, pošto se radi o prevashodno akcionom naslovu, to ne mora biti loše, problem je što i ako ga uzmemo strogo kao takvog ispada sasvim prosječan. Toma Ikuta je bez sumnje fizički spreman za ulogu, ali kao protagonist čiji put kroz osvetu pratimo, ostaje totalno neubjedljiv. On jednostavno nije dobar glumac, čak i za generalno niske standarde postavljene ovdje. I pored njegove glupave premise, ton filma je smrtno ozbiljan, izgleda - direktno prenijet iz mange, gdje to manje bode u oči. Tako preslikano, sav taj edž i prazna foliranja ispadaju još smiješnija. Ovdje je prijeko potreban neko kao Miike iz najbolje ere da ubrizga poveću dozu samosvijesti i humora. Negativci sa kojima se suočava naš heroj izgledaju impresivno okićeni Noh maskama, ali te maske su im, nažalost, praktički jedini momenat individualizacije. Pravilno su raspoređeni kroz film kao checkpointi za Ikutu koji ih jednog po jednog rješava. I nisu sve scene sa njima loše, ali, ponovo, gledano kao cjelina, sve to podsjeća na tipični going through the motions - lenja izdvedba koja puže ka kraju. S obzirom koliko je backstory sveden i iščašen, ne izgleda izvjesno da će fanovi mange biti naročito zadovoljni sa filmom, ili da će, sa druge strane, neko zbog ovoga provjeriti originalni papirni ip Masamichija Kawabe. A upravo taj željeni positive feedback loop kombinovanog multimedijalnog spleta je očigledan razlog postojanja Grada Demona.