High Five 2025, Kang Hyoung-chul

 

šta kaže film: the five ordinary people, who developed their superpowers after receiving organ transplants from a previously superpowered being, fighting against another psychic, who also gained the power through transplant and covets their powers.

U drugoj polovini protekle decenije, u trenutku kad je zombie podžanr bio totalno kreativno bankrotiran i sveden na tv sapunice, Train to Busan i Kingdom iz Južne Koreje učinili su gotovo nemoguće, i sa novom energijom i entuzijazmom malo osvježili ustajale konvencije. Ništa od toga nije bilo naročito originalno, ali kombinacija geografske i kulturalne defamilijarizacije, njihova svedenost - fokus na elementarno, i ozbiljan ton koji nema potrebe da se konstantno izvinjava zbog svoje derivativnosti, učinili su ih globalnim hitovima. Sad, devet godina nakon Train to Busan, na desetom (ili dvadesetom?) po redu sumraku superherojskog filma, High Five pokušava ponoviti isto u svom žanru. . . ili ipak ne. High Five je snimljen 2021, sa planom da se premijerno prikaže u '22, ali skandal u kome se našao Yoo Ah-in odgodio je film sve do maja ove godine. O čemu se radi? U posjedu glumca pronašli su određene nedozvoljene supstance. . . Ili ih je jednom guglao? Možda - pomislio na njih? Jeste li znali da je Jeon Jong-seo bila micro-bully u školi? Ili da je Lee Byung-hun imao aferu dok mu je supruga bila trudna? Gdje su danas Jeon Mi-seon, Lee Sun-kyun i drugi? U svakom slučaju. Superherojština je postala toliko sveprisutna da je sama koncepcija visokobudžetnog filma promijenjena na osnovu nje. Gledano tako, Along With the Gods ili Alienoid mogli bi se svrstati tu. Psychokinesis, redatelja pomenutog Train to Busan, je vjerovatno najočitiji primjer. High Five prije svega podsjeća na ono što je James Gunn radio za Marvel i DC, ponekad vrlo doslovno, od ansambla dopadljivih antiheroja, found-family tematike, žongliranja različitih pop-elemenata, i needledropova za kolutanje očima sve do njihovog ispadanja iz lobanje (rick astley, anno domini 2025). Nekakva opšta azijska referenca bi mogla biti Stephen Chow, posebno Shaolin Soccer i Kung Fu Hustle, gdje takođe imamo skupinu nesposobnjakovića sa supermoćima koji nisu sposobni da rade zajedno. Situacije i interakcije koje proističu iz toga su glavna osnova za humor, baš onakav viđen u filmovima Chowa. Nažalost - i što je neobično s obzirom koliko se tu napredovalo u poslednje vrijeme, dvadeset godina stari Hustle je imao impresivnije specijalne efekte. Premisa o presađenim organima sa kojima kao nuspojava dolaze supermoći, od supermenovog superdaha do brzih refleksa, nije ništa razrađenija od ozračenog pauka, iako uvodna špica razbacuje različite simbole i dugu istoriju bića sa nadljudskim sposobnostima. To je dobra vijest. Bez gubljenja vremena na worldbuildung, prelazimo pojedinačno na naše protagoniste, u format tipičnog superhero-origin sekvenciranja, pet organa - pet supermoći, upoznavanje sa novostečenim sposobnostima, te njihovo krnje ujedinjenje. Taj dio je vrlo teško potpuno upropastiti - posebno ako se igra na apsurdnost tih situacija. . . i ako je na raspolaganju više relativno likeable protagonista, što je ovdje slučaj. Pankreas preminulog super-bića dobiva poluraspadnuti bogataš i vrhovni kultista. Sasvim adekvatno, njegova moć je da isisa životnu silu iz drugih. Sasvim adekvatno(2), njegova ambicija je da pronađe i uzme za sebe sve dodjeljenje organe i postane k-pop boy-band look-alike super-biće. Kompletna posljednja trećina filma je jedan predugački, predvidljivi, sukob između naše novoformirane grupe i njega. Redatelj Kang Hyoung-chul je iz kolektivnog leša superherojskog filma uzeo ono šta se može spasiti i presadio u svoj novi naslov, krajnji rezultat je makar djelomično uspješan - on ima pulsa, ali zasigurno se ne zbraja u superbiće kakvo je mogao biti. ◼