Big Deal 2025, Yun-Jin Choi

šta kaže film: In '97, when the asian financial crisis hit korea, gukbo, the number one soju company is on the brink of bankruptcy. in the high-stakes market of M&A, in-beom, a young ambitious associate at global investment firm solquin, heads back home to take gukbo as his first target.

1 - Istočnoazijska ekonomska kriza: kad 'ekonomsko čudo' postane svakodnevna doskočica u vezi sa bilo kojom pojedinom zemljom ili regijom, to je trenutak da se počne odbrojavati do neminovne implozije; od sveobuhvatajućeg finansijskog mjehura, pa do lobanja manje snalažljivih izvšnih direktora i njihovih nesretnih podanika. Kako bi rekao korejski narod: the game is up - došlo je vrijeme da se naplate dugovi. 2 - Soju: nezaobilazno/defaultno/nacionalno alkoholno piće, čiji je glavni sastojak, naravno, riža. Datira iz trinaestog vijeka. 3 - Han: (suštinski, termin na koji se ne bi trebao pozivati niko ko se makar okrznuo o dugačku tradiciju orijentalističkih gluposti i bizarni projekcija koje je zapad bacao na istok; ali zbog toga što se film Yun-Jin Choia oslanja na to do sulude mjere, onda ga se jednostavno mora pomenuti) ključni, i anegdotalno često istican segment korejskog mentaliteta (kad smo već u sramnim kategorijama. . . ), koji se svodi na generacijsku uskraćenost - preživljeno ogorčenje i patnju, koja se godinama nakupila, te transformisala u svojevrsni inat, unutrašnju snagu, pa čak važan dio nacionalnog identiteta. Reklo bi se, nužni makeshift optimizam; jedan od načina da se procesira trauma. U redu. Film: Big Deal je kombinacija svih tih do sada nabrojanih elemenata. Inspirisan je stvarnom pričom jedne od kompanija iz tog vremena, koja je, poput mnogih drugih, prošla kroz čitav crash & burn koji je tada snašao taj dio svijeta. Soju, što bi trebalo biti jasno po sebi, cijeloj stvari daje poseban patriotski aspekat, ali film ne upada u tipične klopke koje inače idu sa tim; u svakom momentu svjesni smo da je Unutrašnji neprijatelj, obilježen pohlepom i korupcijom, podjednako odgovoran poput onih Vanjskih, koji su tu stigli samo kad su potporni stubovi već bili uveliko urušeni. Firma u kojoj posvećeni Pyo Jong-rok (Yoo Hae-jin) radi, proizvođač i distibuter alkoholnih pića, Gukbo, nalazi se u ogromnom problemu jer nije u stanju da ispoštuje tražena dugovanja. Vrijednost preduzeća je bila prenapuhana, i sad, znatnim padom korejske valute naspram dolara, prisiljeni su vraćati nekoliko puta veće količine novca. Još gore, u toku svega toga CEO firme je bahati moron, koji dodatno taloži ogromne troškove, i pokušava sa strane pronevjeriti novac. To sve radi preko našeg, sve razočaranijeg, Pyo Jong-roka - čini se, jedine osobe koju je zapravo briga za opstanak Gukba. Spas vide u ponudi internacionalne savjetodavne kompanije pod imenom Solqueen. Njihov korejski poslanik Choi In-beom (Lee Je-hoon) predlaže mjere koje će morati izvršiti da bi preživjeli trenutnu recesiju. Isprva sve izgleda kako treba; pažljivom implementacijom Solqueenovih metoda Gukbo nekako ostaje na površini, čak Pyo Jong-rok i In-beom postaju dobri (soju-streamlined) prijatelji. Ali stvari su puno kompliciranije - Pyo Jong-rok ispada, sa obe strane, iskorišteni naivac - uobičajeni korisni idiot, i po potrebi fall guy. I njegov šef i novostečeni prijatelj In-beom imaju samo jednu stvar na umu, a to je kako da izvuku što više novca iz nastale situacije; prvi zato što je self-entitled sin čovjeka koji je osnovao kompaniju, drugi, zato što samo traži dobar hit and run angažman koji će mu obezbjediti dalje unapređenje. I Gukbo, Pyo Jong-rok, i na kraju krajeva, Južna Koreja, can go heck themselves. Film je više jedan kratki pregled raspadanja, nego autentični korporativni triler. Osim možda Pyo Jong-roka, likovi su uglavnom strogo instrumentalizovani funkcijama koje od njih film zahtjeva. Radnja je predvidljiva (uspon i pad firme/prijateljstva), ali to nije bitno, jer je fokus na detaljnom prikazu švedskog stola pravnih i finansijskih manipulacija dostupnih u periodu krize. Bili vi CEO na čelu ekvivalenta Gukbo titanika, ili oportunista iz međunarodnog lešinarskog kartela, ovdje ćete zasigurno pronaći nešto će vas inspirisati za dalje (tuđe) potope. Kontrast svim tim svirepim kalkulacijama, je ono kroz šta prolazi sredovječni, razvedeni, demoralisani Pyo Jong-rok. Kako na njegovim leđima postaje sve veća gužva među zabodenim noževima, tako u njemu raste power-level, pomenutog, inkarnisanog Hana (tačnije, probava/prihvatanje dotadašnjih događaja kroz blagodane melodramske impulse). Sterilnost korporativnih kancelarija i strogo materijalnih interesa koji se naguravaju u njima; odsjaj sa preskupe hromirane golferske opreme sa kojom se zabavlja njegov šef; besprijekorno polirani sto preko koga se vode beskorisni razgovori; sve to radi kao množitelj akumulacije Hana, koji se u filmu manifestuje preko sirotog Jong-roka, na sve uobičajene sentimentalne, često patetične, načine na koje smo do sada navikli; i na kraju, kako to inače biva, čini njega, odnosno njegovo iskustvo, kao sredstvo za katarzu za sve druge jednako oštećene, tada, ili danas, dok polako puzamo ka sledećoj krizi. ◼