Good News 2025, Byun Sung-hyun

šta kaže film: It is 1970. shortly after departing tokyo’s haneda airport, a commercial aircraft bound for itazuke is taken over by members of the red army faction, armed with pistols and blades and demanding that the flight be rerouted to pyongyang.

'Jedan: Real events that happened. Dva: Little bit of creativity Tri: And the willingles to suspend the belief. . . ' To je formula koju spin-doctor Mr. Nobody, ako sve pođe kako treba, planira sprovesti da prevari skupinu wannabe revolucionara, i istovremeno zamagli percepciju šire javnosti na ono šta se zaista zbilo. To je, takođe, svojevrsna, gotovo formalna, deklaracija odabranog pristupa i intencije koju je za ovaj naslov odabrao Byun Sung-hyun. Good News nije naročito suptilan u tome, prepun je samosvjesnih wink-wink momenata, koji se često izljevaju u meta vode, sve radi naglašavanja ironije i apsurda situacija u kojima se likovi zatiču. Sa jedne strane, to iskazuje volju da se napokon pomjeri sa mjesta i pokuša prevazići dosadni šovinistički, patetično patriotski, način obrade istorijskih događaja u geopolitičkoj pomutnji istočne azije, dok sa druge, sva ta samosvijest, prikazana stilski vrlo upadljivo, za Byun Sung-hyuna ima svrhu poput znakova pored puta, metoda kojom preventivno osigurava da nikome ne promakne ironija, što, nažalost, nerijetko izgleda suvišno, potcjenjivački - kao igra na sigurno. Zbog toga mnoge scene traju pretjerano dugo; vrtimo se kroz istovjetne situacije po nekoliko puta, sve dok poslednja kap ironije ne bude iscjeđena. Ne mora se od svakog apsurda praviti slijepa ulica. U svakom slučaju, dobra vijest je da niko nije pošteđen. Svi učesnici, uglavnom političari i vojna lica, sa bilo koje strane, prikazani su podjednako nesposobni, bezidejni oportunisti uljuljani u svoj čin, preokupirani isključivo ličnim uspjehom. Drama zbog koje su došle do izražaja sve ove anti-vrline je oteti japanski avion. Red Army Faction, grupa koja stoji iza toga, želi da se na taj način domogne Pyongyanga, i tamo nastavi sa svojim radikalnim revolucionarmi aktivnostima. Šta bi to zapravo značilo nije ni njima baš jasno. I svrha i izvedba izgledaju sumnjivo nepromišljeno, ali je na njih, za razliku od drugih učesnika u filmu, nešto teže gledati kao na totalne idiote, prvenstveno zbog njihove mladosti, idealizma i naivnosti, ali i što se radi o sedamdesetima, gdje su maštarije takve vrste, ma koliko blesave, bile nešto na stolu, makar vrijedno razmatranja. Danas bi samo jedna pomisao na tako nešto mumificirala pojednica u pedeset hiljada slojeva cinizma - ali ne zbog toga što smo sad pametniji. Nizom tragično loših odluka, odgovorni u Japanu ne uspjevaju zaustaviti avion te on postaje problem Južne Koreje, i njihovih arbitera iz američke ambasade. Uniforme izgledaju drugačije, ali prosječna količina manifestovane nesposobnosti ostaje ista. Srećom, u rukama imaju džokera; dezertera iz Sjeverne Koreje, takozvanog *Nobodyja*. On je neko koga zovete kad zapravo postoji namjera da se nešto sprovede u djelo. Vječni Plan B). Prečica kroz lavirinte birokratije. Neupadljivi, dosjetljivi, Columbo-lajk lik, koga je lako podcijeniti - neko ko je od toga napravio kompletan shtick. Plan je prevariti neupućene otmičare, natjerati ih da slete na aerodrom u Seoulu, zamaskiran kao onaj u Pyongyangu. To je vrhunska prilika za Byun Sung-hyuna da se maksimalno zaigra u moru apsurda koji se može dobiti iz te situacije. Dve Koreje, u totalnoj opoziciji, na vrhuncu hladnog rata, na rubu međusobnog uništenja, stapaju se u jednu; ne zbog zamjenjene heraldike i zamaskiranih građevina, već u političkom smislu sitnih, kratkoročnih ciljeva, korupcije i poslušnosti prema volji velikih sila koje njima upravljaju. Sudbina ljudi nasukanih u otetom avionu je potpuno sporedna stvar. Niko nije zainteresovan za bilo kakvu soluciju koja će zahtjevati kompromis i popuštanje ukoliko će to i malo ugroziti prestižu zemlje, ili nedajbože ugledu i činu pojedinca koji će morati pristati na to. Stvari se pokreću samo kad rizik postane prevelik i odluka, igrom slučaja, pane na nekoga za nijansu poštenijeg. To je ono na šta Nobody čeka. Kombinaciju haosa i kukavičluka koja je će stvoriti kratkotrajni vakum moći, u kojem će biti moguće prepoznati ljude sposobne da doprinesu rješenju, sa kojima bi onda mogao zajedno raditi na tom nastojanju. Melodramu i trenutke dramske prenapuhanosti Byun redovno izduvava kroz scene slapsticka; to je slično taktici koju primjenjuje Nobody: kad stvarno zagusti, kad birokrate panu na glavu, ili je zakopaju u pijesak, on će biti tu da prepozna Onoga ko je ostao na nogama, i pozove ga na odgovornost, saradnju, ustupak i žrtvu, u borbi bez medalja na kraju. ◼