The Zen Diary 2022, Yûji Nakae

 šta kaže film: tsutomu lives alone in a mountain cabin in nagano, where he gathers natural ingredients and grows vegetables. he writes while experiencing the changing seasons and occasionally shares meals with his editor/girlfriend, machiko. despite his peaceful life, tsutomu struggles with the unresolved grief of his wife’s death 13 years ago, unable to bury her ashes.

Iako je ime 'The Zen Diary' savršeno adekvatno, puni naslov filma na japanskom glasi 'Twelve Months of Devouring Soil'. Radi se o istoimenoj adaptaciji eseja Tsutomu Mizukamija iz 1978, u kome se autor prisjeća svojih iskustava iz djetinjstva kao mladi monah u Zen hramu, sa fokusom na specifičan, naravno, vegeterijanski način ishrane, i asketski, samodostatni pristup življenju koji su tamo praktikovali, kome se on sada, već u poznim godinama, pokušava vratiti. Nakae otvara film scenama u kojima, kako za trenutak saznajemo, Machiko, koja je zaposlena u ženskom magazinu za koji Tsutomu piše, vozi kroz najgušće dijelove savremenog metropolisa, pa, nakon toga, kroz prigradska mjesta, pa sve do poslednjih izoliranih naseobina u podnožju planina gdje Tsutomu prebiva. Njegova žena je preminula prije trinaest godina, i osim psa Sansha, i nekoliko naširoko razbacanih susjeda, nema nikoga. Takva situacija mu daje priliku da se potpuno posveti onome što je naučio tokom svog boravka u Zen hramu, i zatim to prigodno prenese široj publici, koja je zainteresovana za taj oblik života, ali nije u prilici da to upražnjava na tom nivou. Film počinje od zime i završava sa njom: u tih dvanaest mjeseci Nakae nas vodi u šetnju kroz četiri godišnja doba i nekoliko, takozvanih, mikrosezona iz japanskog kalendara, ključnih za Tsutomua. U skoro dva sata filma ono što gledamo može se svesti na Tsutomua kako (1) priprema hranu, (2) obrađuje zemlju, (3) piše, (4) povremeno razgovara sa Machiko, drugim stanovnicima tog mjesta ili rodbinom svoje žene. . . I to je sve. Ali stvari su daleko komplikovanije od toga; i taj sezonski/tradicionalni format, koji nas stalno podsjeća na prolazak vremena, odnosno na njegovu cirkularnost, to posebno naglašava. Na najglupljem nivou, ovo je bezobrazni food-porn: the movie, još dodatno iritantan zbog raštrkanih Zen mudrosti, i difuznog duhovnog konteksta u kome je to sve izneseno. Za publiku koja konzumira Tsutomuove tekstove u tim banalnim publikacijama, on predstavlja svojevrsni surogat: neko ko drži liniju fronta, ko čuva tradicionalne načine, dok se oni gužvaju u svojim urbanim ćelijama. Gledan iz tog ugla, njegov rad nije poziv drugima da se i sami off-gridaju, ili da potraže bilo kakvu alternativu, već vrlo koristan izgovor da se ništa ne uradi, pošto, tamo daleko, u planinama, Tsutomu to radi za nas. Zaista, od Tsutomua do Teda (K.), nema sistema koji ne bi mogao ideološki profitirati od njihovih pojava. . . Šta ima od toga Tsutomu? Prvenstveno način da se nosi sa smrću svoje žene, sa samoćom, nezaustavljivim prolaskom vremena, talogom i posljedicama davnih izbora - kad je imao trinaest godina pobjegao je iz hrama; sadašnja inicijativa je svojevrsni the-road-not-taken odjek toga. U njegovom domu urna pokojne žene i dalje stoji na malom oltaru; on je u zatočen u limbu ukrašenim - samo površno usvojenim - Zen mudrostima čije je svrha isključivo pasivna šetnja u smrt. U tome se sjedinjava sa svojim čitateljima: pogrešno usmjerena samodisciplina, i posvećenost statičanosti koja je zavaljena u lažnu percepciju cirkularnosti svijeta prirode. Dvanaest koraka naprijed, dvanaest unazad, sve do vječnog parkinga u urnu. Jedino u scenama gdje je suočen sa svojom nesposobnom rodbinom njegovi izbori izgledaju onako kako ih pokušava prikazati drugima, ali ne zbog nekakvog posebnog duhovnog stanja koje ga izdvaja od njih, već više kroz praktične elemente koje je se tiču snalaženja i rješavanja problema, i naravno pripreme hrane - dakle, Zen u svojim, podjednako bitnim, praktičnim aspektima - posebno u kontrastu sa de-zenified oportunističkom ruljom koju je ponekad jednostavno nemoguće izbjeći. Srećom, slijedi mu nešto što će ga izbaciti iz takve rutine i zatim ga usmjeriti u pravcu autentične samospoznaje i pomirenja. . . Ne treba biti preoštar; ako svijet/život ima redatelja on je Juzo Itami, a znamo da je i on pronašao način da tampopuje do savršenog obroka. ◼