Faceless 2024, Michihito Fujii

šta kaže film: kaburagi, who was arrested and sentenced to death as a suspect in a heinous murder, escapes. sayaka, kazuya, mai, and matanuki, a detective who pursues kaburagi, meet kaburagi as he continues his escape route around japan. however, the kaburagi that each of them meets is a completely different person.

Ko je zapravo Keiichi Kaburagi? Vrijedan radnik i dobar kolega? Budući pravnik, borac za ljudska prava? Osoba koja je sposobna da se snađe u bilo kojoj sredini? Talentovani pisac? Odličan kuhar? Majstor prerušavanja? Izrazito posvećen njegovatelj u domu za starije i bolesne. . . ? Koliko to god bilo iritantno, u filmu Michihita Fujiia on je sve to; hodajući švicarski vojni nož različitih sposobnosti u kojima je podjednako spretan. Razlog zbog kojeg je bio prisiljen otkriti u sebi sve te, do tada, skrivene darove, je to što iza peta ima dobar dio policije Japana, i dovoljno medijske eksponiranosti da se takmiči sa najvećim filmskim zvijezdama današnjice. Sudeći po prikazanom, lakše bi bilo Kitanu da se (sa navučenom plavom perikom i možda malo karmina) anonimno povuče u nekakav skromni onsen kao kućepazitelj. Za njegov status, kao trenutno najčešće viđeno lice na WANTED posterima širom zemlje, je zaslužna činjenica da je uspio pobjeći iz zatvora nakon što su ga osudili na smrtnu kaznu kao odgovornog za ubistvo tri osobe. Jeste, pametno osmišljen bijeg iz strogo čuvanog zatvora je još jedno umjeće koje mu ide o ruke. Naravno, on je nevin; jednostavno se našao, kako to inače ide, na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme, pred očima šokiranog, polu-dementnog svjedoka, sa hladnim oružjem izvršitelja u ruci, posvuda poprskan crvenom bojom, baš u trenutku kad su dva policajca došla da provjere šta se događa. . . U svakom slučaju: ne gubi vrijeme - svaki minut novostečene slobode koristi da dokaže svoju nevinost; bilo to detaljno spoznavanje funkcionisanja pravnog sistema, koji je očigledno zakazao u njegovom slučaju, ili potragom za osobama koje bi mu pomogle da dokaže svoju nevinost. Detektiv Matanuki, koji ima svaki razlog da ovaj slučaj shvati jako ozbiljno, i daleko ličnije nego što to dopušta Cops: User Manual, je od samog početka imao duboke sumnje u legitimnost načina na koji je sprovedena istraga. Za razliku od njegovih nadležnih, koji žele iskoristiti Kaburagija kao Primjer za novi zakon koji treba stupiti na djelo, on je spreman da rizikuje svoju poziciju ukoliko se pravno pogrešno postupalo, posebno ovdje, gdje je u pitanju doslovno život ili smrt. Naravno, Kaburagi je stand-in za bilo kog krivo-osuđenog čovjeka - sa sposobnostima prosječnog marinca; sa nekoliko kilometara širokom lepezom korisnih talenata; u sredini koja naprosto pršti od šansi za novi (no questions asked!) start. Svako od nas se može lako naći u njegovoj poziciji. Na neki način, sve što je trebalo Kaburagiju da napokon krene živjeti, da se oslobodi svojih inhibicija i prestane ustručavati, je optužnica da je ubio tročlanu porodicu, i scenario koji često podsjeća na poznati holivudski film iz '93 sa Harrison Fordom. Tu su i novostečeni prijatelji. Dok Fujii pred nama odbrojava dane od zločina/bijega, i kako Kaburagijeva kriminalna odiseja prolazi kroz različite faze i različite praktične persone koje on po potrebi rotira, film se krajnje sentimentalno parkira na dobro poznato 'Maybe The Real Treasure Was The Friends We Made Along The Way' mjesto. Kaburagi je bio niko koji je kroz makeshift neko, uslovljeno situacijom u kojoj se zatekao, postao autentično neko. Jeste. Svaki od tih novih identiteta je isprva bio samo izgovor da se prikrije i dođe do istine o onome što se zaista dogodilo; ispostavilo se da je taj prijeki paravan bio potreban okidač za ono što je oduvijek bilo u njemu a nije moglo doći do izraza. Sreća je nusproizvod funkcije, ne? Važi li to za identitet? Fujiiju je bitniji taj otrcani lični nivo nego nedajbože kritika hronične miopije pravosudnog sistema. Presuda. Aplauz. Kraj. Špica. Odurna pop pjesma. ◼