About a Place in the Kinki Region 2025, Koji Shiraishi

šta kaže film: magazine editor disappears after reading occult articles. freelance writer friend investigates, assembles rumors, urban legends, ghost stories. horrifying truth about a certain place emerges through pieced information.

Nije jednostavno biti fan Shiraishija. Ne samo zato što se radi o iznimno produktivnom redatelju koji ponekad snima po tri filma godišnje do kojih često nije lako doći izvan Japana, ili im nedostaju kvalitetni tilovi, nego i zato što mnogi od tih naslova spadaju u one koje se svrstavaju pod oznaku *V*, bezvrijedan direct-to-video/tv/streaming sadržaj, često, kasnije, nakaradno pretočen u 'Theatrical Release', koji je najbolje uveliko zaobići. Iako se na taj način rizikuje gubitak značke Koji-san #1 Fan, za svakog ko je praktikuje, ta mala eskivaža/trijaža podiže Shiraishijev kvalitativni prosjek.

About a Place in the Kinki Region i House of Sayuri iz '24 spadaju u njegove, takoreći, ostvarenije radove, i u smislu budžeta, ambicije i iznad svega kvaliteta. Radi se o adaptaciji popularnog web romana iz '23, autora potpisanog samo kao Sesuji. Knjiga je ekspresno prevedena na engleski, i sudeći po trenutno dostupnim recenzijama na netu, i onome viđenom ovdje, čini se vrijedna pažnje. Forma koju ima, taj, sad uobičajeni, pomo, mockumentary miks novinskih članaka, intervjua, emaila, citata sa raznorazni internet foruma i socijalnih mreža koji se bave bizarnim dešavanjima u Kinki/Kansai regiji, je Shiraishijev modus operandi već više od dvadeset pet godina. Teško da ima iko kvalifikovaniji od njega za ovaj posao.

Sve u svemu, Kinki je doslovno besramni, derivativni, silazak u j-horror arhive, sa Shiraishijem kao kustosom, koji se ne stidi svog doprinosa, i savršeno zna šta se traži od njega. Prvi prizor u filmu je montaža u kojoj se nabrajuju svakakve savremene urbane legende koji i dalje kruže među, sad, netizen populacijom: ukleti viralni video, ukleta manga, ukleti jpeg, ukleto štagod; dakle, sve ono na čemu su Koji i kolege gradile karijeru. Polako, skrolajući kroz feed, zumiramo na video u kojem novinarka Chihiro Seno prepričava događaje koji su doveli do nestanka njenog kolege. Sve je počelo kad je urednik Occult/SF magazin, u nastojanju da napiše članak, postao opsjednut legendama i skorašnjim kao-supernatural dešavanjima u Kinki regiji. Ubrzo on, njegova supruga, i sve što je do tada stigao napisati, nestaje. Mladi novinar Yusei Ozawa preuzima na sebe dužnost da završi njegov posao. Suočen sa rokovima, odlučuje da kontaktira iskusnu Chihiro Seno, koja bi mu pomogla da se snađe u neprohodnim arhivima novinske agencije. I zaista, takve i jesu.

Srećom, nalaze se u filmu Kojija Shiraishija; kroz ostatak film, on će nas provesti kroz svojevrsni multimedijalni deposition uobličen u nekoliko savršeno realizovanih period pastiche prizora: kroz nezaobilazne kasete (sa prastarim tv prilozima); kroz CD-ove ('motocycle touring vlogger'); kroz snimke iritantnog streamera nataložene na usb sticku. . . drugim riječima, cijeli Shiraishi švedski stol. Jasno je da on uživa u svemu tome. Na svom je terenu i želi sebi dati oduška. U okolnostima manjih budžeta u kojima je obično nasukan, svaka od ovih sekvenci bi mogla biti zaseban film, čiji bi kvalitet, po pravilu, bio srozan njihovim predugim trajanjem i očajničkom DIY improvizacijom. Ovako, svedeno i sa svrhom, to se sve dopunjava u nešto što makar pokušava izgraditi osjećaj misterije i horor atmosferu koja će biti presudna u trenutku kad Ozawa i Seno napokon izađu iz sve sablasnijeg podruma u kojem su smještene arhive.

Kako se materijal postupno taloži, tako se i oni približavaju istini: nezaobilazno pravilo koje važi za ovaj podžanr je da to nikad nije samo jednosmjeran proces, i uvijek sa sobom nosi visoku cijenu; prava 'istina' o onomo što se zbilo u Kinki regiji, kako je doznao bivši urednik, zahtjeva lični ulog. Ozawa & Seno imaće priliku da se u to uvjere kad direktno stupe u kontakt sa ljudima koji su se prethodno susreli sa 'prokletstvom', kad do tada samo apstraktna lica, sa video snimaka rasutim po netu i arhivama, postanu ona stvarna, duboko obilježena sa posljedicama susreta sa onim što ophodi planine Kansai regije. Publikacija u kojoj radi Ozawa je, suštinski, jedan side-show, bezobzirno spreman da preoblikuje različite individualne i porodične tragedije u, kao, natprirodne slučajeve koje sad prenose svojim čitateljima. Horde razbacane po netu to olako gutaju i potom međusobno dijele. Dobra vijest je da (makar u Shiraishiverse!), prije ili kasnije, jedan od tih *Slučajeva* biće stvaran i više nego spreman da iskoristi sve novootvorene načine na koje se sad može dalje proširiti. Šta god mu bila namjera, ona neće biti povoljna za nas.

To što se nalazi u centru misterije Kinki regije nije naročito interesantno po sebi. Radi se, ponovo, o teritoriji koju je Koji već nekoliko puta pregazio. Sav kvalitet je u toj širokoj lepezi manifestacija; u dobro osmišljenom i dobro oličenom zaronu kroz nakupljena svjedočanstva koja su parkirana na četrdeset godina evolucije hardvera za pohranu informacija, sa dobro raspoloženim Shiraishijem koji sve to sa velikim guštom (i heck-yeah većim budžetom) džonglira pred nama. I to, ovaj put, bez gimmick-koncipiranog vezivnog tkiva; Ozawa i Seno su *stvarni* protagonisti a ne samo surogati za gledatelje - jednodimenzionalni rudder kroz found footage egzibicije, koji, kako film odmiče i kako ulog postaje veći, sve više sudjeluju u radnji. Scene iz druge polovine filma u kojima njih dvoje lično i neposredno učestvuju svrstavaju se u one najbolje u filmu. 

Popularni književni predložak koji se iole mora ispoštavati i produkcijske vrijednosti koje podrazumijevaju više samokontrole i ujednačeniji ton, omogućile su Shiraishiju da suzbije svoje meta ispade, priglupi humor i ad hoc akrobacije bez toga da mu naruše sve ono zbog čega ga volimo, i na kraju rezultirale jednim od njegovih najboljih ostvarenja, ako ne na nivou neprevaziđenog Noroi-a, onda zasigurno nečim oko ili čak malo iznad Sadako vs. Kayako (. . . ma koliko to god apsurdno zvučalo). ◼