The Ugly 2025, Yeon Sang-ho

šta kaže film: im dong hwan's father, im yeong-gyoo, is a master craftsman of seals even though he is visually impaired. one day, im dong hwan receives a phone call from the police. he is informed that his mother jeong yeong hui's remains were discovered. she went missing 40 years ago.

Novinari koji su okupirali studio njegovog oca zainteresovani su za priču o čovjeku koji je, i pored sljepoće i teškog siromaštva iz kojeg je potekao, uspio kroz svoj talenat i rad doći do pozicije na kojoj je sada. Spin glasi: 'Lim Yeong-gyu kao tipičan primjer za korejski rags to riches narativ'; 'Lim Yeong-gyu kao bipedalno nacionalno blago. . .' U tim prvim scenama filma stiče se utisak da je Im Dong-hwan, koji sve to posmatra sa strane, samo još jedan ogorčeni sin, nesposoban da u potpunosti obuhvati svu veličinu svog oca; neko ljubomoran, ali i istovremeno pasivno uljuljan u sve ono što je papa stvorio. Naravno, ubrzo saznajemo da su stvari daleko komplikovanije od toga. Policija javlja da je pronašla tijelo njegove majke Young-hee, koja je nestala prije četrdeset godina. Okolnosti u kojima je pronađena ukazuju da se najvjerovatnije radi o ubistvu. Na sahrani, Im Dong-hwan sreće rođake od kojih saznaje o problematičnom djetinjstvu Young-hee, o tome kako je pobjegla od kuće nakon što je vidjela svog oca u aferi sa drugom ženom, samo da bi potom bila pretučena (uzgred, rođaci su tu prije svega da se dogovore sa njim u vezi sa nekakvim malim nasljedstvom koje žele zadržati za sebe - potpis molim!). Novinarka koja je pripremala emisiju o ocu želi da uključi sve ovo što se upravo dešava kao dio te priče. Ona kontaktira Im Dong-hwana sa namjerom da mu pomogne da dođe do odgovora, te ga vodi do nekoliko bivših kolega Young-hee koje je uspjela pronaći. On je svjestan da su njeni pravi razlozi prvenstvno lešinarske prirode, ali ne želi da propustiti šansu da sazna više o životu svoje majke. Svaki od tih razgovora, kojih ima ukupno pet, od rođaka do kolega, označen je karticom kao The First Interview, The Second Interview. . . i najčešće predstavlja priliku za Yeon Sang-hoa da nas flashbackira u Koreju kasnih sedamdesetih/ranih osamdesetih, u period ekonomskog procvata i brutalne eksploatacije radnika. Kako saznajemo, u preduzeću u kojem je bila zaposlena, Young-hee upoznaje slijepog Lim Yeong-gyu-a. Nedugo zatim, oni stupaju u brak. . . Za sve druge Young-hee je samo takozvani 'Dung Ogre', ružno 'čudovište' koje svi iskorištavaju. Još gore: vlasnik firme je silovatelj i nasilnik, i u nastojanju da pomogne zlostavljanoj koleginici Young-hee ponovo upada u nevolju. Ovaj put ne rizikuje samo prebijanje i otkaz, već i ambicije koje ima Lim Yeong-gyu, usko povezane sa sadašnjim šefom. . . Ako mu se priđe striktno iz žanrovskog ugla, The Ugly pada direktno u vodu. Centralna misterija, njegov whodunnit aspekt, koja se vrti oko sudbine Young-hee, biće potpuno transparentna i najmanje perceptivnom gledatelju. Tu se nema šta tražiti. Svi razgovori koje novinarka i Im Dong-hwan obavljaju kroz film doslovno su interpretirani kroz flešbek dramatizaciju u kojima prolazimo kroz sve ono što se zbilo u prošlosti. Nema unreliable narrator igre ili ičega sličnog, već se simplistički, talogom - naprosto kumulativno, približavamo istini kroz sve relevantnije sugovornike. Okej - možda je to urađeno na taj način radi fokusa i samodostatnog impakta svega ono što je zadesilo 'Dung Ogre'? Ali ni to ne prolazi pošto se Yeon Sang-ho odlučio za gimmick u smislu skrivanja lica Young-hee kroz kompletno trajanje filma, i sa tim potezom sveo je na plot device. Parija zlatnog srca čiju pravu vrijednost samo slijepac može prepoznati? Neko bez predrasuda - kvalifikovan zbog svog specifičnog stanja. . .? Sve to je istovremeno užasno površno i patetično. Suštinski, ta bijedno osmišljena međuigra događaja iz sadašnjosti i prošlosti ne doprinosi gotovo ičemu. Ako ćemo tražiti nekakav pozitivan ugao u svemu tome, onda je to razbijanje one prvobitne prosudbe koja se tiče Im Dong-hwana i generalno njegove generacije: iza razloga za veliki ekonomski uspjeh Južne Koreje u tim godinama ne stoji samo bezgranična samopožrtvovanost i vrijedan rad, već slojevi i slojevi svakojakih vrsta brutalne diskriminacije za koje tada niko nije htio znati; planine slomljenih leđa preko kojih su različiti oportunisti pregazili da bi došli do željenog socijalnog statusa dok su se međusobno tapšali po ramenima uz uzvike korejske varijacije na samo-bootstrapiranje i 'svoje kljuse'. U međuvremenu nije došlo do stagnacije - mladi, u poređenju sa svojim roditeljima, nisu izgubili to mistično *nešto*, samo su danas manje voljni da 'nahrane mašinu', ili hladnokrvno gurnu druge u nju. To je nešto što Lim Yeong-gyu i mnogi drugi pripadnici njegove generacije ne žele da čuju - na kraju krajeva, on je stvorio svoj brend graviranjem pečata, formom validacije identiteta koja bi za njega trebala biti najmanje bitna u smislu vrijednovanja ljudi, ali, kao što se pokazalo, on je itekako odlučan da svome sljepilu pridoda i ono uobičajeno, kolektivnog tipa. ◼