Sai 2025, Seki Yutaro, Hirase Kentaro

šta kaže film: this psychological suspense drama depicts how a "man" appears before six innocent characters living in modern times while carrying their own conflicts, bringing about "disaster.

Makar u ovom trenutku, ono iznad 'šta kaže film' nije baš tačno, trenutno, za većinu gledatelja, jedini oblik u kojem Sai postoji je mini-serija u šest nastavaka. Sai: The Movie pojaviće se tek 20. februara u Japanu. Ta filmska verzija imala je svoju premijeru na poznatom filmskom festivalu u San Sebastianu, na kojem je '22 prikazan i njihov zajednički prvijenac Roleless. U njemu se takođe pojavljuje Kagawa Teruyuki; i mnoge od tema sa kojima su se tamo bavili nastavljaju svoj život ovdje, ali, ovaj put, sa daleko mračnijim implikacijama. U Miyamatsu to Yamashita, kako glasi originalni naslov, Kagawa Teruyuki igra lika koji nakon zadobijene povrede glave gubi sjećanje i takoreći postaje 'Roleless', neimenovani statista - i na poslu koji sad obavlja na setovima različitih dramskih produkcija, i doslovno, u svom ličnom životu. Tamo je njegova novostečena anonimnost dvozačna; sa jedne strane, prijeko potrebni odmak od sebe i prilika za novi početak, izvan situacije koja je na kraju kulminirala sukobom i potom gubitkom memorije, sa druge, samo beznačajni limbo, koji se kroz sve svoje iteracije ne zbraja u ništa osim odgode suočavanja sa onim što ga je tu dovelo. Ovdje, Teruyuki potpuno obuhvata svoj anonimitet i sve provizorne 'uloge' koje mijenja po želji. Na jedan način, Miyamatsu to Yamashita prikazuje kako izgleda interakcija sa svijetom čovjeka koji je ostao bez identiteta i sposobnosti da ponovo ophodi jedan. Naspram toga, Sai ima fokus na taj isti Svijet; i kroz nekoliko različitih slučajeva gledamo kako On reaguje na nekoga ko se sa krajnje malicioznom namjerom kreće kroz njegove zazore, a oni su, po ovome što su nam prikazali Seki i Hirase, mnogobrojni. Ne - to se ne odnosi na odabir nekoga sa najupečatljivim licem od svih savremenih japanskih glumaca kao osobe koja neprimjetno i bez mnogo truda žonglira nebrojene persone. Ne - to se ne odnosi na Japan, kao na zemlju u kojoj je, sudeći po svemu, izuzetno lako lažirati isprave i doći do posla. Ne - to se ne odnosi na toleranciju drugih prema svim gromozornim frizurama i perikama koje Teruyuki nosi. U pitanju su uglavnom situacije nalik na one koje redovno možemo čitati iz redova crne kronike: dva brata u sukobu zbog velikog imanja koje su nasljedili od oca; srednjoškolka čije su ambicije za dalje obrazovanje ugrožene lošim materijalnim statusom i razvodom njenih roditelja; bivši alkoholičar koji pokušava vratiti svoj život nazad; bogati par čiji je brak u totalnom raspadu. . . U svim ovim okolnostima nalaze se fatalne pukotine koje služe kao putevi kojima se kreće misteriozna figura koju igra Teruyuki. U prve četiri epizode Sai uspostavlja njegov način rada; infiltracija pod maskom neupadljivog radnika/kolege/poznanika; površno zbližavanje sa osobama koje ga interesuju; strpljivo čekanje na savršen trenutak u kojem bi svojim činom dramatično eskalirao situaciju. Eliminacijom prave osobe u pravom trenutku on čini svaki od tih kobnih ishoda praktički logičan i neizbježan - jednostavno tragičan razvoj već inicijalno nepovoljnih uslova. Dakle, u značenju naslova, Sai = Disaster. Serijski ubica sa savršenim njuhom za prilike koje su već na rubu katastrofe, i kojima fali samo mali poticaj da tako i završe. . . Neko ko čeka opšti potop da bi udavio svoju metu. . . Neko ko se oslanja na neminovnu bijedu bilo koje ljudske zavrzlame kao svoj idealni cover. . . To mu polazi za rukom ne samo zato što je predani perfekcionista, već zato što je sredina u kojoj upražnjava svoj hobi prožeta apatijom i nemarom. Sama koncepcija serijskog ubice koji operiše na ovaj način je svojevrsna provokacija, ekstremna metafora koju nameću Seki i Hirase da bi pokazali da je nešto zaista trulo u Nihon državi. Jedini trag koji ostaje iza je odsječeni pramen kose na svim njegovim žrtvama, koji koristi kao svoj 'potpis'. To neće promaknuti detektivki Domoto, ali ona je nemoćna da uvjeri svoje trome i skeptične kolege, čija je svrha više, čini se, da počiste za Teruyukijem nego išta drugo. Ako Sai nudi nekakav optimistični ugao, onda je on u tome da za makar nekoliko priča iz taloga crne kronike stoji zajednički, posve zaustavljiv, činilac, čijim bi se uklanjanjem za neke od protagonista možda i našlo nade. . . Kako smo gore pomenuli, on, i pored svoje nepogrešive diskretnosti, rizikuje skupljajući odrezane pramenove; ta neobična pojedinost nije potrebna zemljotresu, poplavi ili društvu koje sistematski tone u sveopštu stagnaciju. ◼