Boss 2025, Ra Hee-Chan

šta kaže film: soon-tae, aspiring to start his dream restaurant franchise, is nominated as the next boss of the gang. he hopes to pass the role to kang-pyo, the grandson of the former boss, but kang-pyo dreams of becoming a tango dancer instead. a fierce competition between two strong candidates begins with the goal of losing the election to pursue their individual dreams.

The Boss is dead, long live the Boss! Ili možda ne. U gangsterskoj komediji Ra Hee-Chana, nasljednici iznenada preminulog šefa, Soon-tae i Kang-pyo, suosnivači takozvane Sikgupe, kriminalne organizacije koja je pomela konkurenciju i preuzela kontrolu nad gradom, nisu baš voljni da zauzmu upražnjenu lidersku poziciju. Soon-tae želi da se posveti svojoj porodici i uspješnom restoranu koji vodi; sve ga to zatiče usljed pregovora sa bigheadsima iz Seoula koji hoće da pretvore njegov biznis u golemu franšizu. Paralelno gangsterovanje ne dolazi u obzir. Sa druge strane, Kang-pyo je proveo deset godina u zatvoru, i sad hoće da nadoknadi izgubljeno vrijeme i posveti se plesu. Jedini opcija za Vijeće Staraca, velike poglavare Sikgupe, ostaje agresivni nesposobnjaković Pan-ho. Dakle, samopenzionisani gangsteri koji traže izlaz, i započinju iznova kao kuhari i plesači, samo da bi ih novonastala kriza povukla nazad. Taj mali twist na tipičnu formula tog podžanra - gdje kandidati umjesto da se na sve načine bore za tu poziciju oni je očajnički izbjegavaju - je okosnica novog filma Re Hee-chana. On se potpuno oslanja na izlizanost takve vrste zapleta; i cilj je sa što više malih i velikih preokreta tipičnog luka razvoja te premise iscijediti maksimalnu količinu humora. Na primjer, u jednom trenutku prije izbora, Soon-tae vodi kampanju protiv sebe, ili pokušava završiti u zatvoru. . . samo da bi mu se to obilo o glavu, i još više poslužilo njegovoj popularnosti. . . Kang-pyo, koji je imao prednost zato što je sve te godine odležao u zatvoru radi Sikgupe, otvoreno i bez premišljanja odustaje od kandidature. Isto nije dozvoljeno Soun-taeu. Na njemu je da preuzme čelnu poziciju u organizaciji, i počne rješavati mnoge probleme koje su ostali iza pokojnog šefa. Ali jedino što on ima na umu je kako da se osveti Kang-pyou, odnosno, kako da mu sabotira karijeru plesača, i natjera ga da se vrati nazad. Naravno, ni Kang-pyo neće sjediti skrštenih ruku: restoran koji vodi Soon-tae i njegova porodica će na meniju dobiti novo, vrlo ubitačno, jelo. . . Još od devedesetih, gangsterski filmovi u južnokorejskoj kinematografiji predstavljaju vječno popularni podžanr, istovremeno igru na sigurno i studija i ambicioznih nezavisnih redatelja, koji ih koriste kao nekakav default mamac sa kojim se može rutinski razgranati u obradu bilo koje materije: akcioni film, socijalno angažirana drama, triler, presjek jednog perioda. Lee Chang-donga, Kim Ki-duk, Park Hoon-jung. . . ili, odnedavno, Ma Dong-seok i njegov The Outlaws serijal. U svakom slučaju, bilo koja suvisla lista ponajboljih savremenih južnokorejskih filmova sadržaće ih makar nekoliko. Ideja da se od njihove sveprisutnosti napravi komedija je gotovo jednako otrcana. Da bi se to uspješno realizovalo, za to bi trebao neko daleko talentovaniji od Ra Hee-Chana ovdje. Boss se ne može kvalifikovati ni kao pokušaj toga. Najbolja ideja koju ima je ta mini-parodija kultnog Electiona; pomenuta anti-kampanja, gdje svi učesnici, makar na papiru, na raznorazne i idealno zabavne načine, bježe od potencijalne pobjede. Ali već nakon prve trećine filma, sa tim je završeno, i sve šta ostaje su nemaštovite međusobne sabotaže wannabe karijera Soon-taea i Kang-pyoua. Poslije toga i to malo inventivnosti izostaje, i vraćamo se nazad, u standardan gangsterski film u svojoj najobičnijoj formulaciji, sa, možda, nekoliko migova sa strane. . . Krajnji rezultat više podsjeća na žanr u svojoj terminalnoj fazi, nego ikakvo osvježenje. Nivo klišea pomjerio se samo za jedan fatalni stepen. . . Ali bilo bi glupo biti previše heavy-handed oko toga; Boss je uletio u kina za vrijeme Chuseok praznične sezone. Tako se i reklamirao. Sve ambicije u smislu inteligentnije i kreativnije obrade tog podžanra, u spoju sa elementima komedije, nikad nisu ni bile na jedna od opcija. Ako nas to interesuje, vrijeme je da ponovo repriziramo My Wife Is a Gangster. ◼