Dollhouse 2025, Shinobu Yaguchi

šta kaže film: when her 5-year-old daughter dies, a mother is devastated but finds solace in a doll that looks like her daughter and begins to treat the toy as part of the family. but after giving birth to another child, strange things begin to happen.

Godinu dana nakon gubitka kćerke, Yoshie Suzuki, na jednom malom uličnom marketu antikviteta u blizini svog doma, kupuje lutku. Ona izgleda staro i ofucano. Smještena je u drvenu kutiju sa staklenim panelima na kojima se nalaze papiri sa naizgled nerazumnim tekstom, nalik na religijske skripte. U većini drugih zemalja to bi već bilo dovoljno za jedno veliko, sablasno, Ooo Ne!, ali ne i ovdje. Osim toga, nije proteklo dugo od tih nemilih događaja, i Yoshie, i pored terapija i podrške porodice, još nije spremna da nastavi sa životom. Nakon samo malog trenutka nepažnje naivna hide and seek igra kćerke Mei sa drugom djecom iz susjedstva završila je fatalno. Traumatizirana Yoshie u lutki prepoznaje sličnost sa svojom kćerkom; uljepšava je, krati joj nokte i kosu - čak je oblači u njenu robu. Tadahiko Suzuki, njen muž, i medicinski radnik, isprva reaguje zapanjeno i zabrinuto, ali ga čudesan oporavak Yoshie i formalni blagoslov stručne koleginice iz bolnice uvjeravaju da za sada prihvati drvenu novopridošlicu. Ubrzo, Yoshie ponovo ostaje trudna, i sad, sa *pravim* djetetom okolo, lutka, do tada Mei-surogat, dobiva konkurenciju. Od tog momenta kreće njezina natprirodna ofanziva ( . . . ili možda mama-Yoshie samo gubi razum!). Ali već nakon prvog incidenta vraćaju je u kutiju, i zatim odlažu u ćošak ormara. Pet Godina Kasnije: Mala Mai, druga kćerka, pronalazi lutku, oslobađa je, i njih dvije postaju najbolji prijatelji. . . U tom momentu filma stvari izgledaju kao da mogu otići u bilo kom smjeru: od psihološkog horora, koji bi se bavio gubitkom djeteta, situacijom koju je nemoguće prevazići, i koja se uvijek vraća nazad; traumatskim iskustvom, koje iščašeno zamjenjuje *pravu* stvar za surogat (Mei > Mai), pa do ekscentričnog j-horrora na lutka-varijaciju, koji će isplivati na površinu kad doznamo više o njoj, i čija priča, neizbježno, podsjeća na ono što se zbilo u porodici Suzuki. . . Redatelj je ipak Shinobu Yaguchi, najpoznatiji po svojim feel-good, wholesome komedijama. Zašto bi njemu trebalo da dvadeset godina od vrhunca j-horrora dokazuje da i on može napraviti jedan? Znamo da nije dežurni plaćenik, poput mnogih drugih danas, koji prihvata štogod da mu predloži. . . sigurno ide na nešto drugačije, možda ozbiljnije i mračnije. . . ? Rezultat je krajnje bizaran. Po mnogočemu nalik na opačeni Malignant. Ako sumnjate da se tu radi samo o katastrofalnom neadekvatnom susretu redatelja i materijala, i da je sav humor unintentional, sačekajte do scena u kojoj Mama Yoshie oklagijom, preko sobe, razbije lutkinu/Mai glavu, Ili kad je, zajedno sa svojim zgranutim mužem, u kolicima voza kroz grad, ili kad je se pokuša otarasiti uz pomoć gradske komunalne službe. . . Tokom prve polovine filma preovladava dinamika mraka vrlo tragične situacije i apsurda na koji se ona često manifestuje. I dok god nas Yaguchi drži na okupu, u domu porodice Suzuki, ta kombinacija kroz svoju nepredvidljivost nekako funkcioniše. U drugoj polovini, od scene sa kretenima sa neta (The Supernatural Phenomen Team! Like & Subscribe!), posuđene direktno iz prosječnog Shiraishija, kad počnemo ulaziti u lavirintski backstory lutke, vraćamo se na šine tipičnog j-horrora. Svako ukleto-nešto ima niz pravila aktivacije i deaktivacije. U tom smislu, lutka iz ovoga naslova prevazilazi (očigledan uzor) Ringu, i približava se zabuni na nivou jednog The Wailing-a. Da se Yaguchi držao svedenosti onoga iz prve polovine, nebitno da li se to razvijalo u pravcu dalje samoparodije ili psihološke drame, dobacio bi makar do House of Sayuri. Ovako, sa kompletnim best-of talogom j-horror klišea naguranih u posljednjih sat vremena, sav šarm nereda, redatelja koji zna/ne zna šta radi, tone u bezličnu curse-building mitologiju, bez napetosti, jeze, sa obratom nakon obrata. . . ◼